PRIČE IZČRNE VODEOBITELJ MRVELJ
Draga djeco,ovdje ćete pronaći priče koje dosad niste nigdje ni čuli ni vidjeli.To je zato što su donedavno bile samo u na...
SADRŽAJ:1. Šareni medeki 32. Žabica 53. Priča o kaplji...
ŠARENI MEDEKIŽivio jednom jedan mali medo u šumi. I sve bi bilo u redu, da nije bio zelen kao lišće i trava, paga druge ži...
– Pusti moj repić!– Tko je to? Pa nije valjda Žuti medo!?!– Naravno da je – tko bi drugi bio! – odgovori Žuti medo koji se...
ŽABICAU jednoj šumi, punoj životinja, živjela je i mala žabica sa svojom obitelji. Jako jevoljela pjevati, ali uvijek no...
Ovakvo stanje je bilo neizdrživo, te su pod hitno odlučili potražiti žabicu. Brzo suse skupili dobrovljci: zeko, vjeverica...
Priča o kapljiciBila jednom jedna kapljica i živjela je sa svojom sestricom iroditeljima. Uživali su u krasnom planinskom ...
Odjednom začuju iznad sebe: “Kapljice!! Sestrice!!”. Okrenu se i ugledaju - mamu itatu! Dugo su se grlili i ljubili, sretn...
Priča o maloj vješticiBila jednom jedna mala vještica i bila je strašno ljuta.Uvijek se svađala i vikala pa su svi bježali...
“Mi ne držimo torte, nego sapune. Žao mi je.” – odgovori prodavačica začuđeno.“MOLIM?! Kako to misliš?! Istog časa mi izvo...
Priča o rozoj plastičnoj žličiciBila jednom, na kraljevskom dvoru, jedna mala roza plastična žliči...
Godine su prolazile, metalne žličice su se i dalje rugale, a roza plastična žličica se zadnjim snagama d...
PRIČ O KROKODILU S GRAN EBio jednom jedan krokodil koji je živio n...
„IIIIIII, ali ovo je moja kupaonica i trebam se kupati!“„IIIIIII, ali gdje ću onda ja živjeti?“„Pa ne znam,“ – sad već pri...
Priča o zaljubljenom prljavomsloniću PRĆKUBio jednom jedan prljavi slonić po imenu Prćko i nikog nije htio slušati!Mama i ...
„Što da radim?“ – pitao je prijatelje – „Ona je tako slatka i roza...“ – plakao je.„Prćko“ – reče mu prijatelj – „Mislim d...
Priča o strpljivim galebovimaBilo jednom jedno jato galebova. Zvali su se Galebovi! Živjeli su između Gadrijskogmora i vel...
Jednog dana u njihovoj zemlji Gamlaciji su donijeli zakon protiv bacanja otpadaka izauta. Kako je Gamlacija jako uredna i ...
Priča o neposlušnom medvjedićuŽivio jednom jedan medvjedić s mamom medvjedicom i dvojicom braće. I bio je jakoneposlušan! ...
„Požuri“ – ponovi, penjući se na stablo do košnice – „Ovo je jako važno kad ponestane hrane!“„Čekaj malo, sad sam grozno ž...
Priča o veseloj kobasiciBila jednom jedna kobasica i živjela je u hladnjaku pokraj toplica s velikimvodenim parkom. Otkad ...
I kao da ju je netko čuo – naglo i oni pojure kroz prolaz u još veći, blistavi bazen!Stalno su pristizali novi prijatelji ...
Ljuti patuljakU malenoj šumi živio je mali ljuti patuljak. Nosio je ružićastu trenirku s kapuljačomkoju nikada nije skidao...
Trajalo je to tako sve dok učiteljici nije krepala baterija, pa je morala prekinuti razgovor.Vozač autobusa je upalio moto...
SREBRNA KUGLICA I BOŽIĆNO ČUDOU jednom podrumu, u jednoj kutiji, boravila je mala srebrna kuglica zabor. Uglavnom je spava...
Objesili su je na ručku od prozora, i tamo je ostala čitave blagdane. Bilo je lijepopromatrati mraz na staklu, sunčeve zra...
A SADA JE VAŠ RED...... 27
28
of 29

"Priče iz Črne vode"

Published on: Mar 4, 2016
Published in: Education      
Source: www.slideshare.net


Transcripts - "Priče iz Črne vode"

  • 1. PRIČE IZČRNE VODEOBITELJ MRVELJ
  • 2. Draga djeco,ovdje ćete pronaći priče koje dosad niste nigdje ni čuli ni vidjeli.To je zato što su donedavno bile samo u našim glavama. Uvrijeme kad su gospođice ilustratorice bile male, izvoljevale supriče „iz glave“. Dosadile im Snjeguljice, Pepeljuge, Crvenkapice iostale bajke, pa su roditelji napregnuli mozgiće i složili svoje(poučne) priče. Ne obazirite se na naše pravopisne i gramatičkegreške. Kad krenete u školu slobodno ih ispravite crvenom bojom,a do tada uživajte.Nakon nekoliko podijeljenih primjeraka i upitnika nad glavamačitatelja (Priče iz Črne vode!?!!?) moramo objasniti da je to nazivulice u kojoj živimo (i da živimo u Zagrebu!).Kad vam i ove priče dosade – gnjavite svoje roditelje jer, sigurnismo, u njihovim se glavicama krije još mnoštvo likova i događajakoji jedva čekaju da se ispripovijedaju.He, he, he......Zagreb, zima 2011. 1
  • 3. SADRŽAJ:1. Šareni medeki 32. Žabica 53. Priča o kapljici 74. Priča o maloj vještici 95. Priča o rozoj plastičnoj žličici 116. Priča o krokodilu s grane 137. Priča o zaljubljenom prljavom sloniću Prćku 158. Priča o strpljivim galebovima 179. Priča o neposlušnom medvjediću 1910. Priča o veseloj kobasici 2111. Ljuti patuljak 2312. Srebrna kuglica i Božićno čudo 25 2
  • 4. ŠARENI MEDEKIŽivio jednom jedan mali medo u šumi. I sve bi bilo u redu, da nije bio zelen kao lišće i trava, paga druge životinje nisu primjećivale. Zato je svakim danom bio sve tužniji. Dok je prolaziošumom, šuškalo je sve oko njega, a zeko u blizini uplašeno pita: - Tko je to? Što to šuška? - To sam ja..... i prije nego je medo dovršio rečenicu, zeko uplašeno pobježe vičući: – DUHOVI!!!!To se ponavljalo iz dana u dan, i zato jednoga jutra Zeleni medo odlući potražiti novi dom i noveprijatelje.Krenuo je puteljkom i napustio šumu. Uskoro je ožednio i spustio se do plavičastog potočića uzput. Sagnuo se da popije vode, ali odjednom se začuje: – Jao! Pazi malo, stao si mi na nogu! – Tko je to? - upita Zeleni. – To sam ja, Plavi medo. Zar me ne vidiš? - odgovori glas. – Oprosti, zaista te nisam primjetio... izgleda da imaš isti problem kao i ja.I Zeleni ispriča svoju tužnu priču, pa odluče zajedno krenuti dalje.Nakon nekog vremena obojica su ogladnili, a ispred njih se pojavilo čitavo polje jagoda. Odmahsu potrčali i počeli brati slatke bobice. Dok su tako brali i trpali jagode u usta, začuju jauk. – Hej! Tko to moje uho gricka? – Što je sad pa to? Od kad jagode imaju uši? - upita Plavi medo. – To sam ja, Crveni medo. Pazite malo vas dvojica! – Oprosti, ali crven si kao i ove jagode, nismo te vidjeli...- počeli su u glas objašnjavati putnici. – Znam, nitko me ne vidi, ni ptice, ni leptiri... zato sam sam i nemam prijatelja - jadao se Crveni. – Pođi s nama! I nas muči ista stvar. Idemo negdje gdje ćemo se svi vidjeti i gdje ćemo steći nove prijatelje. Već idućeg trena sva su trojica bila na putu, nadajući se da će uskoro pronaći novi dom. Uz put se prostirala livada puna prekrasnog žutog cvijeća. Toliko im se to mjesto svidjelo da su pomislili: – Možda bismo ovdje mogli ostati. No tek što su počeli mirisati i brati cvijeće, začulo se: 3
  • 5. – Pusti moj repić!– Tko je to? Pa nije valjda Žuti medo!?!– Naravno da je – tko bi drugi bio! – odgovori Žuti medo koji se skrivao u cvijeću.Sva trojica ispričaše mu svoju priču, ali su odmah zaključili da će pravo mjesto biti teško pronaći.Zeleni medo pogleda u daljinu i nešto mu padne na pamet:– Planina! Tako je! Popet ćemo se na vrh onog brda, visoko, visoko, gdje je uvijek snijeg. Svi smošareni i na bijelom snijegu ćemo se sigurno vidjeti.– Super ideja! – složiše se medeki i krenu uzbrdo.Kad su stigli na vrh, bili su toliko sretni da su zaplesali. Kad su se umorili, prilegli su uz stijenu, noza kratko vrijeme jedna gruda doleti žutom medi u glavu, pa još jedna plavom, jedna zelenom ina kraju i crvenom.– Što je to? – zapitaše se.Tada spaze neku sjenu na snijegu i shvate da tu živi – BIJELI MEDO!!!I on se htio pridružiti prijateljima, ali kako kad ga ne vide u toj bjelini? Medeki su razmišljali irazmišljali, te se dosjete: bijeloga će medu obojati u ljubičastu boju pa će se i on moći priključiti.Napokon je pet prijatelja pronašlo sreću i vesela je družina još dugo uživala u grudanju,sanjkanju i dobrom društvu.NAPISALA: mama Iva ILUSTRACIJE: Lara i Mia 4
  • 6. ŽABICAU jednoj šumi, punoj životinja, živjela je i mala žabica sa svojom obitelji. Jako jevoljela pjevati, ali uvijek noću.Dok je još bila malena, nije bila jako glasna, ali kako je rasla, njezin je kreket sveviše smetao ostale životinje. Kad im je prisjelo, skupili se medo, zeko, lisica,vjeverica i sova, pa svrate do bare gdje je žabica živjela. Predložili su joj daprestane, jer su svi neispavani i ništa u šumi više ne funkcionira. Žabica jepokušala, ali nije dugo izdržala. Jednostavno - morala je pjevati! Zato im onapredloži – Uzmite sirup za spavanje! I životinje nevoljko pristanu. Prvi dio noći bioje u redu, ali kako je djelovanje sirupa slabilo, opet su se svi prije vremenaprobudili. Molila ih je žabica da pokušaju još nešto, a ona će se stišati koliko godmože. Životinje su radoznalo čekale prijedlog. Tu noć žabica svima podijeli čepićeza uši, i nekoliko noći šuma je mirno spavala. No, došao je dan, točnije noć, kada su žabe iz svih okolnih bara došle u šumu na veliki godišnji koncert. Kad je stotine žaba počelo kreketati, ostale su životinje izgubile strpljenje. Potjerale su ih sve, a žabici i njenoj obitelji rekli da se više nikad nevrate u šumsku baru. Žabica je tužno odskakutala, a stanovnici šume su bili sretnijino ikad.Drugu su noć svi lijepo spavali, raspoloženi se budili i uživali u sunčanom danu. Noveć sljedeće noći pojavili su se problemi. Ujutro su životinje bile toliko ispikane odkomaraca da od silnog svraba drugu noć nisu mogle zaspati. A uz to još i zujanjekoje nije prestajalo.... Zašto se to događa? Sova je odmah znala odgovor: Žabica injezina obitelj jeli su komarce, a sad kad ih nema, komarci su zaposjeli šumu. 5
  • 7. Ovakvo stanje je bilo neizdrživo, te su pod hitno odlučili potražiti žabicu. Brzo suse skupili dobrovljci: zeko, vjeverica i sova, i krenuli u potragu. Danima su jetražili, dok nisu začuli poznati kreket. - Žabice draga! Vrati nam se! Oprosti što smo bili onako sebični i istjerali te iz tvog doma. Sad nam je još gore, a tako nam i treba. – kukale su životinje.Žabica je bila presretna, te se vratila s obitelji u šumsku baru. Bilo joj je žao ostalihživotinja, pa je odlučila od sad na dalje pjevati samo uspavanke. Životinjicama seto svidjelo, a onu jednu noć u godini provela su sva šumska stvorenja zajedno,uživajući u žabljem koncertu.NAPISALA: mama Iva ILUSTRACIJE: Mia i Lara 6
  • 8. Priča o kapljiciBila jednom jedna kapljica i živjela je sa svojom sestricom iroditeljima. Uživali su u krasnom planinskom potočiću – po cijeledane su se kupali, kotrljali i skakali niz slapove. No, jednog dana njihov potočić se spoji s prljavim odvodom iz obližnje tvornice. Bilo je grozno – prljave kapljice su se samo tukle i svađale. Mama je rekla kapljici “Samo se pravi da ih nema pa će te ostaviti na miru! Ali ako vas budu gurale, moraš braniti sebe i seku pa će prestati.” Odjednom se pod njima otvori provalija i kapljica i sestrica upadnu u nju. Mama je vikalaza njima: “Budite hrabre, samo se borite, čuvajte jedna drugu i opet ćemo senaći!”Jurile su kroz nekakve cijevi, provlačile kroz kamenčiće, mreže i pijesak dok se nisusmirile u čistom bazenu. Iznenada počne goriti ispod njih!? Kad su već mislile daće se skuhati...... odjednom pojure niz cijev i bućnu u kadu u kojoj se kupala mala curica. Bilo imje super – skakale su, spuštale se, letjele u balončićima i ronile.Ali začuje se glas: “Dosta kupanja!” – netko izvadi čep i vrtlog usisa kapljice nastrašno mjesto.Tamo je bilo grozno – prljavo, mračno, smrdljivo, prepuno štakora i žohara.Kapljica je zagrlila sestricu i stisnula zube!Svakoj nesreći dođe kraj i kapljice ubrzo ugledaju oko sebe ogromno more čistevode pa brzo otplivaju daleko od prljavštine.Nađu se na plaži pokraj malog dječaka – veselo su se igrali i prskali dok nisuzavršile na njegovim leđima.Kad se, umoran, pružio na ležalicu, Sunce zapeče ravno u kapljice – bilo im je svevrelije, osjećale su se čudno dok odjednom nisu primijetile da lebde!Dok su se lagano dizale, vidjele su ispod sebe sve manje ljude, stabla, kuće, ulice inaselja. 7
  • 9. Odjednom začuju iznad sebe: “Kapljice!! Sestrice!!”. Okrenu se i ugledaju - mamu itatu! Dugo su se grlili i ljubili, sretni što su opet skupa. I dok su tako prepričavalidoživljaje, postajalo je sve hladnije. Vjetar ih je nosio sve sjevernije i sve su se višestiskali. Osjete kako, sve teže, počinju padati i prestraše se. Mama poviče: “Ne brinite se ništa – vjerujte mi!” I stvarno, odjednom se pretvore u – predivne paperjaste pahuljice koje su uživale u plesu na laganom povjetarcu! Spuste se na planinu i slatko zaspu.Probudi ih dječji smijeh i igra – letjele su u grudama, jurile na sanjkama, stiskalese, kotrljale i valjale dok nisu završile na vrhu snjegovića. Vidjele su ispod sebecijelu prekrasnu dolinu.Ali proljeće stigne naglo.Sunce zapeče, pahuljice se počnu cijediti, otkotrljaju se niz snjegovića, prekokamenčića, kroz kratku travicu i vrate natrag u - krasni planinski potočić!Čiča miča, gotova je priča! NAPISAO: tata Dario ILUSTRACIJE: Mia i Lara 8
  • 10. Priča o maloj vješticiBila jednom jedna mala vještica i bila je strašno ljuta.Uvijek se svađala i vikala pa su svi bježali od nje.Jednog dana šetala je ulicom i začula dječju viku. Pogleda kroz prozor i ugledarođendansku proslavu. Bijesno utrči u kuću:“Brzo! Kakva je to proslava? Slaviš, a mene nisi pozvala?!?”“Ma, to ti je samo moj rođendan, ništa posebno!” – nesigurno će slavljenica.“MOLIM?! Kako to misliš?! Misliš da sam slijepa?! Vidjet ćeš ti kad te zgrabim!?” – urlalaje vještica.“Joj, joj, znaš, oprosti, ali mi se tebe bojimo i ne volimo kad si ti u blizini.” - odgovorislavljenica.“Tako dakle?! E pa da znaš da ću ja napraviti najveći rođendan na svijetu i tebe nećupozvati!”Ljutito izjuri, potrči cestom i zaustavi prvog starca kojeg sretne:“Brzo, reci, u gradu sigurno ima torta za kupiti?”“Koliko ja znam – nema! Žuri mi se!” – odgovori.“MOLIM?!? Kako to misliš!? Brzo mi reci gdje mogu nabaviti tortu ili ću te ...”, vrištala jevještica!“Joj, joj, evo, oprosti, samo hodaj po glavnoj ulici i doći ćeš do trga s tortama.” – izmislistarac, samo da što prije ode od nje.“Tako dakle! Odjednom si se opametio! Valjda ja znam...!?” – zapjeni se vještica i pojuriulicom.Dotrči do trga i ugleda dva dućana. Zaustavi bakicu i ljutito upita:“Brzo! Koji od ova dva dućana prodaje torte?” “Pa... ne znam. Ni jedan.” – slegne starica zbunjeno. “MOLIM!? Kako ne znaš?! Izvoli mi odmah reći!” “Joj, joj! Evo, evo, ovaj desni ti ima torte.” – brže bolje ispali starica samo da što prije pobjegne! “Tako dakle, odjednom znaš, je li?! Valjda ja znam!?” – otrese se vještica. Uđe u desni dućan i poviče: “Brzo mi dajte najveću tortu što imate!” 9
  • 11. “Mi ne držimo torte, nego sapune. Žao mi je.” – odgovori prodavačica začuđeno.“MOLIM?! Kako to misliš?! Istog časa mi izvoli dati moju tortu!!” – urlala jevještica po dućanu.“Joj, joj, evo, evo izvoli svoje torte.” – i stavi joj u vrećicu hrpu sapuna i šampona,samo da je što prije otpravi iz dućana.“Tako dakle! Odjednom ima, je li?! Pa valjda ja znam najbolje!?” – i ljuta kaopaprika odjuri u svoj dvorac.U dvorcu je dočeka vojska njenihposlušnih trolova, goblina i ostalihprljavih zvijeri. Vještica zaurla: “Brzosvi dođite jesti moju rođendanskutortu s preljevom!”“Pa to ti nije torta!” – prasne u smijehprljavo društvo!“MOLIM!? Što ste rekli?! E da steistog časa pojeli sve što imam uvrećici ili ću vas pretvoriti u žabe!”“Joj, joj! Evo, evo! - ŽDER! SRK!ŠMRK!” – požure prestrašeno zvijeri.“Tako dakle! Odjednom vam se sviđa?A kad sam vam lijepo govorila, ondaste se smijali! Valjda ja znam!” – opet će po svomemala vještica.I tako se ljutita vještica sa svojim prljavim slugamanajela sapuna s preljevom od šampona!I još danima je dvorac bio odvratno čist jer su štucalimjehuriće od sapunice!I sve to jer nikoga nije htjela slušati nego se samoderala na sve oko sebe. Pročitaj samo crvena slova i saznaj što piše!NAPISAO: tata Dario (i mama Iva) ILUSTRACIJE: Mia i Lara 10
  • 12. Priča o rozoj plastičnoj žličiciBila jednom, na kraljevskom dvoru, jedna mala roza plastična žličica. Živjela je u kuhinjskoj ladici zajedno s ostalim priborom za jelo. Kad god bi se otvorila ladica, sve žlice i vilice počele bi skakati: “Uzmi mene! Uzmi mene!”, ali svi dvorjani i kraljevske sluge uvijek bi odgurnuli rozu plastičnu žličicu dublje u ladicu i uzeli neku od srebra ili zlata. Sve druge žličice su joj se rugale:“Pih, pa tko bi od kraljevske svite htio držati u ruci ovu jadnu plastičnu žličicu kraj nas ovako sjajnih i plemenitih?” Rozoj plastičnoj žličici nije bilo lako, ali je uvijek uspijevala sačuvati vedrinu i vjeru: “Sigurno će se naći netko kome ću se svidjeti!”Jednog dana, cijelim dvorom se pronese sretna vijest: rodila se princeza! Pozvani su uzvanici iz cijelog kraljevstva na veliku svečanu večeru. Roza plastična žličica bila je sigurna: „Ovaj put sigurno će uzeti i mene jer toliko je puno gostiju“.Ali opet se dogodilo isto – nitko nije htio uzeti plastičnu žlicu i radije su pričekali da sluge operu neku od prljavih metalnih. 11
  • 13. Godine su prolazile, metalne žličice su se i dalje rugale, a roza plastična žličica se zadnjim snagama držala hrabro i vedro.I jednog dana u kuhinju dotrči mala krasna curica i počne otvarati ladice – bila je to princeza. Sve žličice su odmah počele skakati i vikati: “Uzmi mene! Uzmi mene!”, gurajući rozu plastičnu sve dublje u mrak. Ali princeza vikne: “Gle!! Roza žličica! Kako je lijepa!” Svi dvorjani u pratnji odgovarali su je i nudili zlato i srebro, ali princeza je bila potpuno sigurna:“Od sad želim jesti samo ovom krasnom rozom žličicom – nosim je u svoju sobu i uvijek mora biti čista, njegovana i na svom jastučiću ispod staklenog zvona!” Sve ostale žlice pozelenjele su od ljubomore. I tako je roza plastična žličica dobila nagradu za svoju vjeru i vedrinu, a zlatne i srebrne žličice kažnjene za svoju oholost. Ona i princeza dugo su i sretno zajedno živjele! Čiča miča, gotova je i ova priča! NAPISAO: tata Dario ILUSTRACIJE: Mia i Lara 12
  • 14. PRIČ O KROKODILU S GRAN EBio jednom jedan krokodil koji je živio na grani.Jednog dana dodje vjeverica i kaže mu: „Već mi je dosta guranja s tobom, dajodi već jednom – krokodili ionako uopće ne žive na grani!“„Ma nemoj!“ - ljutito će krokodil.„Evo, probaj skočiti na drugu granu zamnom pa ćeš vidjeti!“ - iznervirano ćevjeverica, već u zraku.„E pa baš hoću pa ćeš vidjeti!“ - podboči se krokodil, skoči za njom i tresne opod tako jako da sve žireve strese sebi na glavu. „Stvarno, ja ne znam skakati i ne živim na stablu ... ali ... gdje onda živim?“ - zbunjeno će krokodil. „Pa ja sam čula da krokodili žive u vodi!“ „A gdje da nađem vodu?“ „Pa ja sam čula da tamo gdje sunce zalazi postoji velika voda!“ „O, hvala ti! Hm, pamoram nešto poduzeti!“ – pozdravi krokodil i zaputi se kroz šumu.Išao je tako dugo, dugo, kroz 7 šuma, preko 7 planina, 7 dolina i 7 pustinja i, kadje već bio na rubu snaga, žedan i iscrpljen, učini mu se kroz maglu da vidi nekozelenilo u daljini. Dobije novu snagu, potrči, stigne u šumu, iz šume u vrt, iz vrtau kuću, na kat, u kupaonicu i ravno u upravo napunjenu kadu!„AAAAAAAH!“ – odahne s užitkom!Odjednom se otvore vrata, uđe neki dječak i iznenađeno počne vrištati:„IIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII!“. I krokodil se uplaši i također počne histerično vrištati:„IIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII!“„IIIIIIIIIIIIIII, tko si ti?!“ – panično upita dječak.„IIIIIIIIIIIIIII, ja sam krokodil i ovo je moja nova kuća!“ – i dalje prestravljenoodgovori krokodil. 13
  • 15. „IIIIIII, ali ovo je moja kupaonica i trebam se kupati!“„IIIIIII, ali gdje ću onda ja živjeti?“„Pa ne znam,“ – sad već pribrano, dječak skupi obrve – „A gdje krokodili inačežive?“„Pa vjeverica mi je rekla da krokodili žive u velikoj vodi.“ – zbunjeno odgovorikrokodil.„Hej, onda imam ideju: iza moje kuće je velika rijeka – cijeli dan se možeš kupatii loviti ribu u njoj, a ja ću ti u vrtu složiti kućicu gdje ćeš moći spavati!“I bi tako i dječak i krokodil postadoše najbolji prijatelji za cijeli život!Čiča miča,gotova je priča.NAPISAO: tata Dario ILUSTRACIJE: Mia i Lara 14
  • 16. Priča o zaljubljenom prljavomsloniću PRĆKUBio jednom jedan prljavi slonić po imenu Prćko i nikog nije htio slušati!Mama i tata su mu stalno govorili: „Prćko, moraš se okupati! Pa vidi kakav si savprljav!?“„Neću i neću!“ – bježao je prljavi slonić.I prijatelji su mu dobronamjerno govorili: „Prćko, moraš se kupati! Pa vidi kako sizmazan!?“„Neću i neću!“ – uporno je ponavljao prljavi slonić. Njemu je bilo sasvim dobro –samo da ne mora na ono grozno kupanje.Jednog dana prljavi slonić sretne prekrasnu ružičastu slončicu Rončicu.Jaaaako se zaljubio - na prvi pogled! Prišao joj je i sramežljivo rekao: „Hej ... jasam slonić Prćko ... a ... hoćeš ... a ... biti moja ... a ... cura ...a?“„Pih!“ – gadljivo će ona – „Pa vidi se kako si sav prljav i raščupan i kljove su tizelene i noge su ti blatnjave i surla ti je prašnjava.“ – reče i odšeta niz puteljak.Uh, kako je prljavi slonić bio jadan! Toliko je htio slončicu Rončicu, ali nikad senije kupao i užasno se bojao vode. 15
  • 17. „Što da radim?“ – pitao je prijatelje – „Ona je tako slatka i roza...“ – plakao je.„Prćko“ – reče mu prijatelj – „Mislim da ćeš morati odlučiti što ti je važnije:slončica Rončica ili bježanje od problema! Moraš se potruditi ako nešto stvarnoželiš!“Prljavi slonić je znao što mu je činiti - stisne zube, ode doma, uđe u kadu ipozove mamu i tatu: „A ... a kako se radi ... to ... kupanje?“Mama i tata nisu mogli vjerovati: pa što se to dogodilo? Nije im bilo jasno kakosad odjednom prljavi slonić traži kupanje, ali nisu ni marili – brzo su ga polili iokupali prije nago se predomislio. Bilo mu je isprva čudno, ali onda je shvatiokoji je to užitak: „Hej, pa ovo je super - i surla mi je sjajna i noge su mi čiste ikosa mi je lepršava, a i super mi je osvježavajuće!“„Pa jesmo ti govorili!?“ – iscrpljeno će mama i tata.„Imate pravo! Trebao sam vas slušati – odsad ću vas uvijek slušati!“ – priznaPrćko – „Hej, nisam znao da sam ja u stvari plav!?“ Istrči na ulicu i začuje iza sebe zaljubljeni „Oooooo!“ Okrene se i ugleda ružičastu slončicu Rončicu kako sanjivo gleda u njega. „Kako si ti slatki i mirisni i plavi... a ... hoćeš biti ... a ... moj dečko...?“. Prćko je bio najsretniji na svijetu. I tako su se Rončica iPrćko vjenčali i imali puuuuno malih ljubičastih slonića. Čistih!NAPISAO: tata Dario ILUSTRACIJE: Lara i Mia 16
  • 18. Priča o strpljivim galebovimaBilo jednom jedno jato galebova. Zvali su se Galebovi! Živjeli su između Gadrijskogmora i velike ceste Gamlatine.Galebovi su mukotrpno skupljali hranu - ribu je u plićaku bilo sve teže pronaći pa suse snalazili na opasnoj, smrdljivoj, velikoj cesti Gamlatini skupljajući otpatke, prljavii prašnjavi. Djeci su stalno govorili kroz kašalj: „Morate .. khh .. dobro slušati starog... khh ... Gafesora u školi dok vas ... khh ... poučava kako pronaći hranu – pa vidite ...khh ... kako se mi mučimo!?“A djeca ko djeca – nemirna i zaigrana, malo su toga slušala i pamtila. Na krajukrajeva, ionako je uvijek bilo nešto hrane pokraj velike ceste Gamlatine. Sva su jedvačekala da što prije završi ta dosadna škola pa da i oni mogu ići skupljati otpatke, a nemoliti i čekati svoje roditelje.A bilo među njima i nekoliko neobičnih, strpljivih mladih galebova Gapljivih koji susa zanimanjem slušali priče starog Gafesora o beskraju Gadrijskog mora, o čudnimmorskim životinjama, nepreglednim plovama ribica i ostalim nevjerojatnimlegendama. Govorio bi im:„Ja sam star i slab, ali vi ste mladi i snažni – ako se budete trudili i slušali mojesavjete, moći ćete naći svježe i sočne morske hrane koliko god vam bude trebalo“.I oni su tako marljivo pisali zadaću, trenirali letenje, strpljivo vježbali, odlazili dalekona pučinu, promatrali što rade dupini, kad je morska površina glatka, a kadnamreškana, kakve su to tamne sjenke, što se bljeska ispod površine i slično. I oni suse htjeli igrati, ali znali su da moraju naučiti kako doći do hrane. Ostali, opušteni mladi galebovi Gapušteni su se zabavaljali uz veliku cestu Gamlatinu. Roditelji su im bespo- moćno ponavljali: „Pustite sad otpatke, mi ćemo vam donijeti hrane, ali dajte slušajte starog Gafesora!“ – ali nisu slušali, ni njih ni starog Gafesora, samo su se igrali, prljali, trpali otpacima, sve više debljali i smijalistrpljivim galebovima Gapljivima: „BU-HA-HA-HA, baš ste blesavi što se tolikomučite – gledajte nas kako uživamo!“ 17
  • 19. Jednog dana u njihovoj zemlji Gamlaciji su donijeli zakon protiv bacanja otpadaka izauta. Kako je Gamlacija jako uredna i uređena zemlja, njeni stanovnici su poslušnoprestali bacati otpatke uz cestu. Ribe uz obalu već odavno nije bilo, a sad je nestalo iotpadaka za Gapuštene. Ribu na pučini nisu znali pronaći, a i trbusi su im već bili tolikoteški da su jedva letjeli. Neki su bili jako nadareni i našli bi ribu s lakoćom, neki su imalisreće u plićaku, neki su skužili male koševe za otpatke na odmorištima uz cestu, anekima su pomagali roditelji. Ali većina se Gapuštenih našla u velikoj gladi. 9Ali, na sreću, Gapljivi su dotad već naučili kako pronaći plove riba daleko na pučini i slakoćom su lovili obilje hrane za sebe i svoje obitelji. Gapušteni su kukali:„Dajte malo i nama, molimo vas, pliiiiiiiz, krulji nam u trbusima!“, ali nije bilo dovoljnoza sve. Gapljivi su pomagali koliko su mogli, ali morali su hraniti i svoje male galebiće. Ai riba koju bi donijeli je već bila stara i suha. Rekli su Gapuštenima:„Mi vam možemo pokazati gdje i kako naći ribu, ali morate sami doletjeti do nje snama!“. I tako su mnogi Gapušteni stisnuli zube, naporno trenirali da skupe snagu ikondiciju, pa teškom mukom, sporije i teže, stizali do hrane na pučini – stizali bi zadnji,tek na preostale, najmanje ribice, ali ipak nisu bili gladni.„Da smo barem slušali roditelje i starog Gafesora, sad se ne bismo toliko mučili! Zato vimorate vrijedno trenirati i dobro slušati starog Gafesora kako se dođe do fine i friškehrane!“ – govorili su odlučno svojim galebićima.A Gapljivi su bili sretni što su se trudili i slušali starog Gafesora i roditelje i slakoćom dolazili do obilja hrane za sebe, svoje obitelji i prijatelje!A u zemlji Gamlaciji su sretno živjeli do kraja života - i dan danas svi pobožno poštujuzakon o nebacanju otpadaka kroz prozor!NAPISAO: tata Dario ILUSTRACIJE: Lara i Mia 18
  • 20. Priča o neposlušnom medvjedićuŽivio jednom jedan medvjedić s mamom medvjedicom i dvojicom braće. I bio je jakoneposlušan! Ništa zločesto ili iskvareno – jednostavno nije slušao što mu je mama medvjedicauporno ponavljala.Jednog dana mama medvjedica uhvati slasnu, svježu ribu iz potočića i pozove svojemedvediće:„Dođite na ručak! Brzo!“ – I braća potrče i brzo razgrabe dragocjenuhranu, ali neposlušni medvjedić se nastavi igrati.„Braća će ti sve pojesti, požuri dok još ima!“„Evo, evo, samo malo, ne mogu sad, baš je napeto kako se ovaj puž vuče po podu!“„Ja ti ne mogu stalno ponavljati jer moram brinuti za vas trojicu! Život u divljini je opasan i janeću još dugo brinuti o tebi. Moraš naučiti od mene sve što znam da ti bude lakše kad seosamostališ! Moraš jesti – to je jako važno, znaš!“„Evo, evo, odmah!“ - stalno je ponavljao neposlušni medvjedić, ali nije semicao.Kad napokon osjeti glad u trbuhu, došeta do mame i kaže:„Mama, gladan sam!“„Sad nema ništa, trebao si požuriti kad sam te zvala!“„Ali jako sam gladan!“ – plačljivo će.„Ne mogu ti pomoći – ribe više nema, a sad budi tiho jer vam pokazujem kako se čisti krzno –to je jako važno, znaš!“„ A, joooj!“ – plakao je medvjedić i uopće nije slušao mamu kako objašnjava braći kako se češljakrzno o debelu granu, kako se valja po prašini i potom kupa u potoku – samo je kukao kako jegladan.„Gledaj što radim i uči!“ – upozorila je opet mama medvjedica.„Ali ja sam glaaadaaaan!“ – uporno nijaslušao.Sutradan je mama zabrundala:„Dođite da vam pokažem koje korijenje jepuno vode pa će vas osvježiti kad ste jakožedni, a nema potočića u blizini!“„Samo malo!“ – opet će neposlušnimedvjedić.„Požuri, to ti je jako važno, znaš!“„Ne mogu sad. Jako sam se zapetljao u trnjei čičke! Kako se ono čisti krzno?„Žao mi je –trebao si slušati kad sam vam pokazivala!Sad se moramo žuriti da nas ne uhvate opasni lovci!“ – reče mama medvjedica pokazujući idalje užurbano ostaloj braći koje korijenje je dobro za jelo i kako ga pronaći.„Ali jako me pika, čupa i svrbiiiiii!“Kad je u podne sunce zapeklo, mama medvjedica pozove medvjediće koji su se igrali:„Dođite i pažljivo gledajte kako se vadi med iz košnice!“„Evo, evo samo malo“ – reče neposlušni medvjedić i nastavi se igrati s leptirićem dok su braćapotrčala vidjeti što novo važno i zanimljivo mama medvjedica ima za pokazati. 19
  • 21. „Požuri“ – ponovi, penjući se na stablo do košnice – „Ovo je jako važno kad ponestane hrane!“„Čekaj malo, sad sam grozno žedan! Kako se ono može doći do tekućine kad nema potočića ublizini?“ – cvilio je neposlušni medvjedić.„Žao mi je, ne mogu ti sad pokazivati ponovno!“ – brzo će mama medvjedica, dok se borila dajoj pčele ne ulete u usta - „Trebao si slušati dok sam vam pokazivala!“„Ali jaaaako sam žedaaaaan!“Kasnije tog dana poviče mama medvjedica: „Idemo! Kiša se sprema – moram vam pokazati gdje ima sklonište ublizini prije nego padne mrak.“„Čekaj malo, baš se lijepo igram s ovim cvjetićem!“ – opet ista priča.„Prestani sad s igrom – nemamo vremena! Znaš da moramo prije mraka u sklonište, a evopočinje i pljusak!“„Evo, evo, samo malo, molim te! Ma ja ionako volim plesati po kiši!“„Moramo se požuriti, ovo je jako važno – znaš dobro da moramo spavati na suhom!“ – potrčemama i braća medvjedići kroz šumu, preskoče potočić, između stijena uz brijeg i u skrivenupećinu.„Evo, sad ću ja!“ – nastavi plesati neposlušni medvjedić.Odjednom shvati da je pao mrak i da više ne vidi mamu i braću, a nikad nije bio vani po mraku –ni s mamom ni sam! Sva su stabla izgledala jednako, a na pozive nitko nije odgovarao.„Da sam barem slušao mamu!“ - jako se kajao, ali sad je bilo kasno. Vjetar ga je šibao, grane suga mlatile, zvukovi i oči u mraku su ga užasavale, bio je već iscrpljen od zbunjenog trčanja usvim smjerovima, promukao od dozivanja, mokar i promrzao, gladan, prestrašen i izgubljen.Jedva se pred zoru smiri i zaspe. Probude ga pozivi: „Medvjediću ... Braco ... Sine ...“ - pogleda iza sebe i ugleda mokre mamu i braću kako ga traže. „Mama! Tu sam!“ – presretan i iscrpljen potrči prema njima! „Gdje si ti? Cijelu noć te po oluji tražimo, samo zato što uporno nećeš slušati!“ „Oprostite mi – nikad više neću biti neposlušan jer ne želim da se ovako grozna noć ikad više ponovi!“NAPISAO: tata Dario ILUSTRACIJE: Mia i Lara 20
  • 22. Priča o veseloj kobasiciBila jednom jedna kobasica i živjela je u hladnjaku pokraj toplica s velikimvodenim parkom. Otkad se rodila, bila je jako vesela i bilo joj je baš super!Uživala je sa svojim sestricama kobasicama i prijateljicama mrkvicama,salaticama i ostalima. Sve joj je bilo zanimljivo i stalno je tražila novu zabavu ipustolovinu! Kad bi navečer legla u svoj krevet kraj sestrica, sanjarila bi onajvećoj zabavi u najvećem parku s bazenima na svijetu! I dok je tako jednevečeri sanjarila, osjeti u polusnu kako je netko uzima u naručje i spušta uveliki, udobni, topli bazen.„Oh, super!“ – pomisli presretno vesela kobasica – „Ovo će biti puno zabavnijenego ležanje u našoj sobi!“I stvarno, odnekud se pojave druge kobasice, mrkvice, slatice, krumpiri, celerii drugi zabavni likovi i nastade velika fešta. Ronili su, pjevali, plesali limboispod štapa i skakali. Lift ih je, u skupinama, odvozio na drugi kat na šarenitrampolin na kojem su skakali do mile volje. Kad im je dosadilo, skočili bi usuper brzi tunel-tobogan koji ih je skliznuo u novi, rozi termalni bazenčić. Pato je jednostavno predivno! Uživala je u vrućem bazenu s mjehurićima toliko da se topila od sreće. Bilo joj je kao u sedmom nebu kad je skliznula u dugi tunel- tobogan gdje se, uza smijeh i ciku, valjala s drugim kobasicama. Bila je takva urnebesna gužva i svi su se toliko stiskali da su umirali od smijeha i škakljanja – nitko nije htio prekinuti toliku uživa-nciju. Baš kad bi netko i krenuo dalje , uvijek bi se našao neki novi veseljakkoji bi opet zaustavio zabavnu kolonu u zgužvano škakljanje.„Hej, dajte već jednom oslobodite prolaz!“ – viknula je radosna kobasicaiscrpljena od smijanja - „Sigurno ima još puno pustolovina nakon ovog – želimi njih vidjeti!“ 21
  • 23. I kao da ju je netko čuo – naglo i oni pojure kroz prolaz u još veći, blistavi bazen!Stalno su pristizali novi prijatelji i zabava je bila sve bolja i bolja! Grlili su se,nazdravljali, plesali i pjevali. Odjednom počne na njih pljuštati predivni slap sasvih strana i oni oduševljeni pojure kroz novi tunel-tobogan! Dolje, gore, lijevo,desno – zabavi nikad kraja - već im se počelo vrtjeti u glavi od tolikih zavoja ivesele jurnjave.I upravo kad je pomislila da joj treba odmora, izlete velikom brzinom uduuugom skoku u najveći bazen koji je vesela kobasica ikad vidjela! Bio ješirok i dug, prepun kolutova na kojima su druge kobasice ležale i pijuckalesokove, svodovi su bili ukrašeni najšarenijim bojama, a sa svih strana suneprekidno pristizali novi prijatelji iz ostalih tobogana i bazena - zabava jebila luđa nego ikada prije. Bio je to san snova svake vesele kobasice!Baš kad je mislila da je vidjela sve lijepo i zabavno što postoji na svijetu, prednjom se pojavi naaaaajveći tunel-tobogan koji je ikad vidjela! Presretnodruštvo vrišteći je uživalo u urnebesno ludoj vožnji do samog kraja – velikogskoka u beskrajno veliki i rajsko plavi superbazen. Kamo god bi pogledali,nigdje se nije nazirao kraj plavetnilu i šarenilu, radosti i vrevi! Svjetlost jeplesala i iznad i ispod – jednostavno nisu znali gdje bi prvo od sreće irazdragano krenu svatko u svom smijeru. Odmah im u susret zaplivajubezbrojne šarene ribice i počnu ih presretno grliti i ljubiti – kao stareprijateljice koji se dugo nisu vidjele! Vesela kobasica i prijatelji bili suoduševljeni ovakvim dočekom! Plesali su i skakali, stiskali se dok se nisustopili u jednu veliku, sretnu masu veseljaka. Osjetila je da je netko od njihposebno snažno grli,stišće, vrti i okreće, treseramena i glasno doziva:„Vesela kobasice! Veselakobasice!“Odjednom se probudi ishvati da je u svojoj sobi.„Jako si vrištala u snu!“ –reče joj sestrica koja ju jetresla i budila- „Jesi dobro?“„Ali ... zar je sve bio samosan ...“ – sjetno pomislivesela kobasica - „Jooooj,sanjala sam najljepši san na svijetu! Hoćeš ga čuti?“„Naravno!“ – reče sestrica i sve zajedno s veselom kobasicom zarone natrag unajdivniju zabavu iz snova!NAPISAO: tata Dario ILUSTRACIJE: Mia i Lara 22
  • 24. Ljuti patuljakU malenoj šumi živio je mali ljuti patuljak. Nosio je ružićastu trenirku s kapuljačomkoju nikada nije skidao. Imao je štap s kojim bi mlatio sve što mu se našlo na putu.Dok bi hodao šumom, sva su se bića sklanjala, ali uvijek bi netko nadrapao – gljivabi dobila batinom po glavi, kamen nogom u guzu, a cvjetić pored puta biraščerupao čisto, eto, jer mu je tako došlo. Nije mu nikad ništa bilo po volji. Kad bisjalo Sunce – bilo bi mu vruće, kad bi došao oblak – bilo bi mu hladno, po noćipremračno, po danu presvijetlo, ljubičice su mu bile preljubičaste, ptice preglasne,lišće je nekako prešuškavo, a potok previše bistar. Nitko, pa ni on sam, nije znaozašto je uvijek neraspoložen i gunđav. Jednoga dana šumicu je posjetila grupa djece, zapravo je to bio čitav autobus pun dječurlije koja je došla na izlet. Patuljka nitko do sad nije smetao u njegovu domu, no taj dan je bio jedno nezaboravno iskustvo. Taman dok se raspravljajo s nekim sirotim pužem (koji nije uspio umaknuti, jer je bio prespor), začuje dreku iugleda stampedo koji trči u njegovom smjeru. Odmah je pronašao zaklon i načuliouši. Djeca su se razbježala po šumi i nastao je kaos. Učiteljica je pozivala – Vratitese! Svi na okuuuup!, no nitko nije slušao. – Pa neće im ništa biti – pomisli – mala ješuma, ne mogu se izgubiti.... Ma nek se istrče, jadna gradska djeca... Učiteljica seprimi mobitela i probrblja s frendicom dobrih sat vremena. Za to vrijeme malačudovišta su haračila po šumi: neki su se penjali na stabla i lomili grane, neki su segađali kamenjem, neki su se onda i potukli. Djevojčice su trgale cvijeće i pravile odnjih vjenčiće. Jedan zaljubljeni par je urezivao svoje inicijale i srčeka u stablo, aneki je klipan pračkom pokušavao srušiti gnijezdo s grane. A kakva je to tekgalama bila... Jadni ljuti patuljak, toliko je bio zbunjen da se uopče više nije ljutio.Sakriven iza stijene, gledao je u nevjerici što rade od njegove šume te po prvi putu životu osjeti strah. 23
  • 25. Trajalo je to tako sve dok učiteljici nije krepala baterija, pa je morala prekinuti razgovor.Vozač autobusa je upalio motor, a učiteljica je povikala – TKO NE DOĐE SMJESTA –OSTAT ĆE OVDJE! Djeca su se već umorila, pa su postala poslušna, potrpala se uautobus i krenula na ručak.A ljuti patuljak? Izašao je iz zaklona i gledao oko sebe uništenu šumicu punu papirića,boca, žvakaća... Još uvijek zbunjen, uzeo je s trave neku vrećicu i počeo skupljati smeće.Gnijezdo je vratio na stablo i pokušao je popraviti svu štetu koja je u tako kratkomvremenu nastala. Mislio je u sebi – Što je ovo bilo? Tko su bili ovi patuljci-divljaci, takoljuti i zločesti?Po prvi put shvati kako mu je do sad bilo lijepo, u miru i zelenilu, uz pijev ptica i toploSunce. Shvatio je gotovo odmah, da se bezveze ljutio, oko njega je sama ljepota, a on judo sad uopče nije vidio. Odlučio je uživati u svom krasnom domu i od toga dana jedinamu je briga bila kako očuvati šumu. Životinje i biljke su mu na tom bile zahvalne, a i onje bio zahvalan njima, jer je napokon shvatio što je važno i tako pronašao sreću.Ipak, ponekad bi se pojavilo malo stare ljutnje. No sad ju je usmjerio na neodgojeneizletnike. Vikao bi na njih ili ih gađao otpatcima koje bi ostavljali za sobom. Najčešće seljudi ne bi niti snašli. Ne očekujući da itko u šumici živi - pobjegli bi od straha, glavom bezobzira na prvi njegov povik. Nisu imali pojima da je to samo jedan mali, uglavnom sretanpatuljak, u rozoj trenirci, s kapuljačom koju nikad nije skidao.NAPISALA: mama Iva - ILUSTRACIJE: Lara i Mia 24
  • 26. SREBRNA KUGLICA I BOŽIĆNO ČUDOU jednom podrumu, u jednoj kutiji, boravila je mala srebrna kuglica zabor. Uglavnom je spavala i to ne zimski, nego proljetni, ljetni i jesenskisan. Izlazila bi van samo jedanput godišnje – na Badnjak i ostajala naboru svega nekoliko dana. Bila je srebrna, sa šarenim linijama, jednaod rijetkih (preživjelih) staklenih. Novi ukrasi , koji su pomalo stizalisvake godine, bili su od plastike i nekako drugačiji od nje.Kao da je znala kad se treba probuditi, pa bi par dana prije Božića svoje vrijemeprovodila s mamurnim prijateljicama, prepričavajući zgode od prijašnjih godina. Već jegeneracijama bila u vlasništvu obitelji Fiolić. Gledala je kako razni ljudi dolaze i odlaze, adjeca rastu. Sudjelovala bi u uglavnom sretnim trenucima koje je obitelj provodila sostalom rodbinom i prijateljima. Čudila se ponekad zašto se ljudi toliko veseleplastičnim glupostima, tehničkim spravicama i sličnim poklonima. Nije joj bilo jasnokakve to veze ima s Božićem (ipak je nešto znala o smislu tog dana, jer je slušala pričebaka i djedova koji su sve to nekako s negodovanjem promatrali). Željela je spoznatičudo Božića o kojem svi pričaju, ali još joj to do sad nije uspjelo. Ipak, koliko god seradovala i s veseljem iščekivala da ju nečije ruke izvade iz kutije i polože na bor, bilo je imomenata koji su je plašili. Naime, već je nekoliko godina u obitelji mala djevojčica,Lamia-Ana (Što će joj tolika imena?!? – mislila je u sebi staromodna kuglica), koja biuredno gnječila ukrase, bacala ih o pod islično. Koga ona dohvati, najvjerojatnije mu jeto posljednji Božić. Iz misli je prenu glasovi, a zatim osjeti kako netko podiže kutiju i nosi je po stepenicama. - Jooooj, jedva čekam da izađem vaaaan! – veselila se srebrna kuglica. Kutija je dodirnula stol i otvorila se. Ruke tate Fiolića počnu vaditi kuglice (kako li joj je samo laknulo!) i srebrna dođe na red. I već je bila potpuno blizu grane, kad sva sretna i ozarena čuje glas iza sebe: - Ma pusti te kuglice... Ove sam godine kupila neke nove, pa će sve biti u crvenom i zlatnom tonu. Ne paše nam ta starudija. Bila je to mama Fiolićka. - Što ne peče kolače u kuhinji, umjesto da tu pametuje!?! – ljutila se naša kuglica.Ali, poslušni tata ju vrati u kutiju. Kuglica je bila tužna. Ta, nikad joj se nešto slično dosad nije dogodilo! Odjednom osjeti malu ručicu kako je podiže. – O, neeee. Samo da me ne zdrobi... Neću valjda ovako završiti... – Meni je ova jepa! Ja bas hocu ovu! – bila je to naravno Lamia-Ana, troipogodišnja djevojčica – gnječiteljica kuglica. - Pa ti si je, srce, onda stavi u svoju sobu. – snašla se mama, dok je kuglica sa zanimanjem promatrala kuda je nose. 25
  • 27. Objesili su je na ručku od prozora, i tamo je ostala čitave blagdane. Bilo je lijepopromatrati mraz na staklu, sunčeve zrake koje ga tope, nebo i oblake, ptice, travu,cvijeće.... - CVIJEĆE!!!!! Pa to znaći da je proljeće! – kuglica je bila presretna.Zaboravili su ju pospremiti u kutiju i sada će napokon moći vidjeti sve ono što joj jegodinama promicalo. Možda spozna i što bi to Božićno čudo trebalo biti...Prolazili su mjeseci, pa godine. Kuglica se već potpuno udomaćila. Tu i tamo bi je netkomalo pomaknuo ili trknuo, kad bi prao prozor ili brisao prašinu, ali uglavnom je nitkonije dirao. Tako je neometano promatrala djevojčicu, dijelila s njom sretne trenutke,uzbuđenja i razočaranja. Željela ju je utješiti kad je bila tužna, pa bi se svom snagomtrudila da zabljesne i Lamiji-Ani odvrati pozornost, da ju razveseli i izmami osmijeh.Godine su prolazile i djevojčica je rasla. Nekako je sve manje pažnje obraćala na kuglicu,ali ipak, nikad ju nije skinula. Jedne godine, tada već djevojka, oprostila se od svojesobe, bacila posljednji pogled i rekla – Baj-baj!Od tada ju je kuglica vrlo rijetko viđala, tek ponekad, za blagdane, na brzinu i bezpozdrava. Kuglica je bila zabrinuta, željela je znati što se događa i je li sve u redu. No,ubrzo je izgubila svaku nadu i samo je čamila u tami sobe, promatrajući mraz, sunce,travu, ptice i cvijeće.Ali, jednog Božićnog jutra u sobu uđe Lamia-Ana, sada već odrasla žena. Iza nje,sramežljivo provirujući, uđe i malena djevojčica. Kuglica se ponovo razveseli. - Dođi da ti nešto pokažem – rekla je njena stara prijateljica. – Ovo ti je bila moja najdraža kuglica. Kad god mi je bilo teško, pogledala bih u nju. Za mene je to bio neki mali, blistavi planet na kojem su živjela čudesna bića. Davala mi je snagu i čim bih ju pogledala, bilo mi je lakše... - Bas je jepa! – reče djevojčica, pružajući ručice. - Pa, onda ti ju poklanjam! Ali moramo ju čuvati - jako je vrijedna jer je puna uspomena.Mama Lamia-Ana, danas gospođa Sretnić, nježno uzme kuglicu i spremi ju u kutijicu. U tom je trenu kuglica osjetila tolikuljubav i radost, da se napokon opustila i dok je lagano tonula u san shvati: - Božićno čudo je ovdje ispred mene: ljubav, sreća i život. Više nema dileme...NAPISALA: mama Iva ILUSTRACIJE: Lara i Mia 26
  • 28. A SADA JE VAŠ RED...... 27
  • 29. 28