Natko Nodilo STARA VJERA SRBA I HRVATA I deo - Sutvid i VidaOdmotala se prva klic...
da, leksikalno, mi Slaveni postupamo kao i Eranci. Divljan, divlji čovjek, divi,razmeću se po našim narodnim pričama i pje...
bliži od Eranaca, pače najbliži naši srodnici arijski, nemaju riječi bogь1, aimaju, kao i svi drugi Indo-europljani, svoje...
polovini vijeka XII, a napisa slavensku hroniku, gdje čitamo što se zgagjalokod sjevernih pomorskih Slavena, osobito megju...
megju neznabošcima slavenskim. Zakon je, da preko presude Rujanâ ništaznatna se ne poduzima, tako se od njih boje (Slaveni...
god govori o Ateni, velikoj boginji Atenjana, ili o Dioskurima, velikimpomagačima bojne Sparte, time ni Atena, ni Dioskuri...
4 Saxonis Gram. Hist. Dan., I; XIV, p. 287—8. Helm. Chron., 1. II, c 12.U zamjena darovanog roda i ploda, prinosilo se Vid...
Ostavi ih u imenima, u jeziku, u običajima, u pjesmama i u pričama; a mi ćemoih sad re...
4 U pjesmi 135 Čojkovićeve zbirke ova dva stiha znače jedno: Zal me sveti, jal me posijeci(v. 45). - To mi ...
victoria, može se amo primaknuti.3b I. K. Tkalčić, Monumenta hi...
udavaju3! dok je nesretno i začudno lijevo: Začudio se kao da je vigjeo lijevubradvu4! Lijevom rukom ništa se ne smije pru...
Usud izgleda kano abstraktno ime, po primjeru suznačnih mu pučkih riječisudnja, sudište, i riječi književne sudbina. Gdje,...
precijoznosti nekih izraza, pjesma nije ni strogo pučka, već ona niče u poljuafektirane Arkadije talijanske vijeka XVII, k...
zapret prekrsti ožegom i rekne: Sveti Vide! — Ti sahrani ovo sime, — da dosutra ne pogine1. Jamačno taj Vid nije hristjans...
junacima narodnih pjesama više puta stoje naporuč izvrsno oružje i čudni konjVoina i Jakše, a ističe se vrh svega zeleni m...
je ime Ruža. Po crkvi prozvala se Ružica i žena, napokon krštena i vjenčana;pa rodila Jakši bijesnoga Dmitra i Šćepana10.1...
Megjenicu, dvore oca svoga. Od Veljka i kušlja natjerani, džinovi i poglavciprenesoše k njoj Megjenicu cara Radomana, a, k...
zalazi u pučinu veliki car nebesni Vid, i njegov bijelac postaje kušljo. KodArijaca, pukla voda i gusta šuma obični su sim...
4 Ima, baš u Dubrovniku, trava vidac, za koju Vuk. rječnik jednostavno kaže: herbae genus. Onjoj vrijedno ...
njegovim kostima, njegovom konjskom glavučom, visoki Indra jednom tuče irazbija mnoštvo svojih neprijatelja. (Rigv., I, 84...
italsku i indijsku o bosiljku, vidi djelo A. Gubernatis-a, La Mythologie des Plantes, T. II, Paris188-i, ...
Strahinića bana narupila sila3 neka, mučna ala4, Turčin Vlah-Alija, ukojega taboru govori se manovski6, pa su tu Tuka i Ma...
4 V. 91—2.5 Id., knj. III, ...
iznese iz kavge i borbe noćne; gdje stravičnog krvnika resi grimiz plameni, dokmu ljuba pere krvave crvene haljine; gdje m...
Karaman trče tamo amo oko višnjega Strahine1.1 Narod zna za Jedogonju, ili Vjedogonju (Vuk rječ., pod Jedogonja, i Vjedogo...
Natko nodilo stara vjera srba i hrvata
Natko nodilo stara vjera srba i hrvata
Natko nodilo stara vjera srba i hrvata
Natko nodilo stara vjera srba i hrvata
Natko nodilo stara vjera srba i hrvata
Natko nodilo stara vjera srba i hrvata
Natko nodilo stara vjera srba i hrvata
Natko nodilo stara vjera srba i hrvata
Natko nodilo stara vjera srba i hrvata
Natko nodilo stara vjera srba i hrvata
Natko nodilo stara vjera srba i hrvata
Natko nodilo stara vjera srba i hrvata
Natko nodilo stara vjera srba i hrvata
Natko nodilo stara vjera srba i hrvata
Natko nodilo stara vjera srba i hrvata
Natko nodilo stara vjera srba i hrvata
Natko nodilo stara vjera srba i hrvata
Natko nodilo stara vjera srba i hrvata
Natko nodilo stara vjera srba i hrvata
Natko nodilo stara vjera srba i hrvata
Natko nodilo stara vjera srba i hrvata
Natko nodilo stara vjera srba i hrvata
Natko nodilo stara vjera srba i hrvata
of 48

Natko nodilo stara vjera srba i hrvata

Published on: Mar 3, 2016
Published in: Education      
Source: www.slideshare.net


Transcripts - Natko nodilo stara vjera srba i hrvata

  • 1. Natko Nodilo STARA VJERA SRBA I HRVATA I deo - Sutvid i VidaOdmotala se prva klica živog, monera kakva, od tvari vječne, pa zatim odživoga ispao i čovjek, koji se malo po malo izvijao od stupnja na stupanj, odnajnižeg skotskog do sadašnjega pouzvišenog, kako se to nekima svigja; iliiskočio čovjek, u uzornoj čitavosti, iz ruke Tvorca, te onda nekako opao, kakose to opet drugima čini: u jednom i u drugom slučaju, u povijesno praskozorječovječanstva prirodna religija živi i tići se bujno.Priroda, na svora razbludnom krilu, uspavljivala je u sanje vjerske, i Kušite, iTurane, i Semite, i Arijce, od kojih posljednjih i mi Slaveni polazimo. Ali jeneka različnost u vjerovanju ovih velikih rodova ljudskih. Dok se Kušiti iTurani poglavito odaše krutome bajanju naravskih moći, a Semiti, u vrućimsvojim krajevima, svrnuše pažnju na tvar, koja se pod sunčanim žaromoplogjuje, Arijci, u svježijem i hladnijem zraku svojih visina alpinskih,najvoljahu kućni oganj i držahu u sjajno nebo uprte oči. Vatra, koja hrani, topli,razgaljuje porodicu pri sumornom i studenom sjenu noći, a u ljudske dušeulijeva čistoću i pravičnost; djedovi do te vatre, do domaćeg ognjišta, većupokojeni, no još nekako živi i štitnici svemu rodu, kome iskresaše otajnu iskruživota; vidilo nebesno, ta oveća vatra, a raznolična, koja tuče i zimu i noć, a izzemlje izvija plodove, na radost velike narodne porodice, ljudske sirotinje; panajznatniji atmosferični pojavi, što su, u opće, pomagači vidilu: eto, u glavnom,prilične arijske religije.Nebesno svagdašnje vidilo, od koga stoji svijet, živo vidilo, svuda razliveno,davni Arijci, pa i narodi koji od njih potekoše, smatrahu prvim i vrhovnimbogom. Po jednakome korenu div, svijetliti, vedriti se, svi negda prozvašenajviše božje biće. Arijskomu velikomu bogu na nebesima Heleni i Latinizadržaše prvo mjesto sa svojima ZeuV-DioV i Jupiter-Diovis-Jovis,Skandinavci i stari Nijemci mjesto uzvisito sa Tyr i Zio, Indi pomen davne muveličine u docnije sniženom svojem bogu Dyaushpitar, a sva indo-europskaplemena neprevarni trag u riječima deva, div, koje označuja općeniti pojambožanstva. A od ovoga suglasja nije ni čudo. Koja tvar na svijetu divnija imilija od vidila?Ali je tu po srijedi znameniti izuzetak, što se donekle dotiče i Slavena.Sanskritska riječ devas za bogove ista je riječ, koja i zendska daêvas; pa ova uAvesti ne označnje blage bogove, nego zle duhove. Općenito božanstvo Eranciizrazuju sa riječi bagha; a ovo isto i mi, jedini u tome izmegju svih zapadnihIndo-Europljana, činimo sa našom riječi bog. I napram zlih duhova može biti
  • 2. da, leksikalno, mi Slaveni postupamo kao i Eranci. Divljan, divlji čovjek, divi,razmeću se po našim narodnim pričama i pjesmama1.1 I ako je riječ div tugja (Miklošić, Christ. Termin., s. 35), te uzeta od Perzijanaca, pa prekoTuraka došla u naše krajeve, svakako je, praslavenska riječ divljan, kojoj je prva osnova indo-europsko div. Što je sad u nas divlji (starije diviji) ferus, silvester, to, u prvine, bijaše divinus.Divo, divь u Slavena znači čudo. Vidi akad. rječnik pod Div i Divlji.Nego bilo ovome kako mu drago, to stoji, da Eranci i Slaveni pometnuvši riječdaêva, deiva1, za božanstvo, mjesto nje uzeše drugu riječ bagha, bogь.Ovo, ovdje rečeno, vrlo je znatno u historiji vjerovanja arijskog. Zoroastrovareligija, izložena u starijim dijelovima Aveste, dok pokrenu pomenutu izmjenuriječî i nazorâ2, prokle svijetle bogove prvašnjih Arijaca i premetnu ih u tamnei opake duhove3. Uz pradavnu i legendarnu, ali u suštini ipak historičnu osobueranskog proroka Zarathustre, ili Zoroastra, javlja nam se, u krilu Arijaca, prviotpor protiv prijesnog bogoštovja zgoljnih prirodnih bogova. Sa Zoroastrom,Eranci razbistriše staru religiju, uzvisivši je do reda dualističnog, a skoro imonoteističnog. Sudeći po tome, što mi u eranskom smislu označujemobožanstvo, trebalo bi reći, da se Zoroastrova misao, kojekako, dodjede i otacanaših. Slaveni, ti zadnji Indo-Europljani, bez sumnje sjedili su i najduže doeranske visočine, otkle bi se vršio bio oni uticaj. Vršio se, n. pr., i na bližnjeArmene, kojima dev znači zloduh. Mi imamo, osim bogь, još drugih svečanihvjerskih riječi, koje se čine jednake sa eranskima. Svetь je ono u nas, štoçpenta4 u Eranaca, a gatnja što i gatha u Avesti5. I naša aždaha, jošte i te kakoživa u svemu pučkom predanju, čista je prilika davnašnje ažidahe na Eranu6.1 Fick, Vergl. Wört., II B., s. 584.2 M. Müller, Beitr. zur vergl. Religionsw., s. 23—4.3 No, i mimo proklete Daêve, svijetlo osta Erancima nešto preuzvisito. Vidjela bez početka,bez kraja, veličamo mi, veli Avesta (Yacna XVII, 41). Gdje se god, u ovoj radnji, navodiAvesta, to je po prevodu P. Spiegela, Leipzig I B. 1852, II B. 1859, III B. 1863.4 Miklošić, Christ. Termin., a. 40.5 Kano da i jezična fonetika priključuje Slavene Erancima Vrli sastavljač akademijskogrječnika, moj prijatelj P. Budmani, potrudiće se, u zasebnoj radnji, da to dokaže.6 Valja da i ova riječ preko Turaka k nama pregje iz novije Perzije; no se, zaista, ne prenesepreko njih preobilno pričanje i pjevanje o ovoj grdosiji, pa je i ažь, zmija, u až-daha, zmijagrizuća, čisto slavensko. Glede pjevanja našeg, još nešto Gdje je, u pjesmama mitičnogsadržaja, govor o zemlji prokletoj, pominje se navadno Indija:Al govori Blažena Marija:A moj brate, Gromovnik Ilija!Kako ne ću suze prolijevati,kad ja idem iz zemlje Ingjije.iz Ingjije iz zemlje proklete?U Ingjiji teško beszakonje(Vuk. pjesme, knj. II, 1, v. 16—20).I Avesta ljuto omrznula na Indiju, to glavno sjedište protivnika Ahuramazdinih.Indija, inače, našem je narodu malo, ili nimalo poznata. Nego je ova opaska tekmimogredna, iz koje ja ne izvodim nikakva stroga zaključka.Nama je hrliti pri ovom pregledu odnošaja naših i eranskih; ali ne možemopremučati ni to, da vjera pavlićanska, prvim postanjem svojim perzijska, zapalise, po krajevima južnih Slavena, brzinom praha puščanog. Što je pak, po mommnenju, najjači dokaz uticaju sa strane na vjerovanje slavenskih pradjedovanaših, jeste čudnovata okolnost, da Litvini, premda po jeziku Slavenima mnogo
  • 3. bliži od Eranaca, pače najbliži naši srodnici arijski, nemaju riječi bogь1, aimaju, kao i svi drugi Indo-europljani, svoje sjajne deve. Litvini zadržašestarije vjerske nazore, u koječemu slične indijskima. Oni uznose gromovnikaPeruna (Perkunas), kano vrhovnoga boga na nebu, baš po primjeru Indâ, čijevedične himne najviše veličaju gromovnika Indru. I Slaveni imaju Peruna,jednaka sa Perkunom; ali im nije, mislim, najveći bog2.Eransko dotaknuće razvrže li arijsku religiju Slavenâ? Ne razvrže. Slaveni napolje historije stupaju sa čitavim bučnim kolom prirodnih bogova. Niti Zorastrovu uzoritome Ahuramazdi, duhu mudrome, osta vidljiva traga kod nas. Ani Zoroastrovu sustavnu degradaciju mnogih prvašnjih bogova ne opažamonigdje, van ako, možda, u prije pomenutoj riječi div3. U ovom teškom sporu,jer se tiče pradavne stvari, ja bih, do boljeg razjašnjenja rekao, da je svakakopripustiti eransko neko djelovanje na vjeru drevnih Slavena, no da djelovanjeono ne bi vrlo uspješno. Slaveni, ako i poprimiše posve vjeru Eranaca, na brzoje, od veće česti, zabaciše, pritežući ih srce na svijetle bogove, na davnopjesničko kazivanje prvih arijskih otaca. Od eranskoga dodira ostade im samonekoliko vjerskih riječi, a i dosta izrazita težnja, u svako razdobje njihovehistorije, za strogim dvostrukim razporegjajem bogova, za religijom dvajunačela.1 I sami litvinski derivativi nabagas, uhagas, bagotas, nebog, ubog, bogat, kano da su tekposlije pozajmljeni od Slavenâ (Fick, Vergl. Wört., II B, s. 613).2 Što je s novijom hipotezom o vrhovnome mjestu Peruna, vidiće se, na dalje, u ovoj radnji.3 Poništene su riječi divljan, divlji i t.d., ali nisu divan, djeva i druge iz ovoga kupa; pače,značenjem svojim, kano da slute božanstvo. A u priči jednoj (Bosanske narodne pripovijetke, 4.u Sisku 1870) Div, Divo, ili Divlji Čovjek, nije biće opako, no, kako čudotvorno, lako ipomagateljno.Pometnuvši stariju arijsku riječ za božanstvo i velikoga boga na nebesima,Slaveni ipak, a u njima Srbi i Hrvati, ovoga boga udržaše čitava. To im bijašesveti, jaki Vid. Naziv mu je od vid, viditi, znati, mjesto da od div, svijetliti,vedriti se1. Rekao bih, da je ovako nazivanje i shvaćanje višnjega boga zastupanj jedan otanjeno i oduhovljeno prema indo-europskome. Vid kano dasjedi izmegju Ahuramazde i Zeusa, a može biti, da je i ovo od nadahnućaeranskog. No, svakako, pojam vidila primiče se pojmu svjetlosti, te su Vid iZeus dva blizanca.1 Drukčije R. Krek (Einleitung in die Slavische Literaturgeschichte, Gratz 1874, 8. 105—6),koji Vida izvodi od jednoga korena vě, flare, te bi bio kano vjetrni bog, a ne bi mu se na nebupristojalo prvo mjesto. Nego je ova etimologija u oprjeci, kako ćemo to viditi, sa cijelomhistorijom boga. Drukčije i J. Perwolf, kome je Vit victor, no mu priznaje visoko mjesto(Archiv für slavische Philologie, VIII,. s. 16) I po našoj pučkoj etimologiji, Vid je u odnosu savidjeti. Na Vidov dan, u Resavi, iznosi se sve ruho na polje, da se vidi na vetru, i svako seme,koje je ostalo neposejano na sunce, da ogreje taj dan sunce, te da nikne do nove godine.(Milićevića Živ. Srba, GIas, knj. V, na str. 104). Ovo tumačenje pučko dobiva mnogovrijednosti time, što je ono sadržano u starinskom praznovjerju. Pravo rekavši, Vid je bogvidnoga dana. Na toga boga, po svoj prilici, odnosi se i pučki obični izraz: svaki u boga dan".A takav isti nam se javlja i latinski Jupiter pod drugim svojim imenom Diespiter, koje seodavna već tumačilo kao diei et lucis pater. Nekima je Svantovit riječ jedita, a stoji premasventu, kako naše mladovit prema mlad.Za vrhovnoga Vida sviju slavenskih plemena, barem polabskih i baltičkih,jasno je svjedočanstvo iz historije. Njega živo zasvjedočava pisac jedannjemački, koji vidi boga na umoru. Taj je čovjek Helmold, koji življaše o
  • 4. polovini vijeka XII, a napisa slavensku hroniku, gdje čitamo što se zgagjalokod sjevernih pomorskih Slavena, osobito megju godinama 1066 i 1171. Pop, au Nijemcima najučeniji hroničar svoga vremena, bijaše prijatelj vjerovijesnikaVicelina, pa glavom sudjelova pri razoru najzadnjega slavenskog neznaboštva,te o njemu nije lasno tvrditi, da je tek površno poznavao Slavene i njihovureligiju. Helmold izriječno, a više puta, postavlja na čelo slavenskih bogovaVida, ili Svantevita, kojega hram najsvečaniji bijaše megju Rujanima, nasadašnjemu ostrvu Rügen. Hroničar veli, da Slaveni Vidu naosob primijenišeprvenstvo božanstva, pa od njega i gatali. Svake godine Vidu se najobilniježrtvovalo iz svih krajeva slavenskih; priloge od trga morahu prikazivati isami trgovci inostranci; a Vidov sveštenik igjaše naporedo s kraljem Rujana,ako ne bijaše čak i stariji od njega2.2 L. I, c. 6: Solo nomine sancti Viti gloriantur, cui etiam templum et simulacrum amplissimocultu dedicaverunt, illi primatum deitatis specialiter attribuentes. De omnibus quoqueprovinciis Sclavorum illic responsa petuntur et sacrificiorum exbibentur annue solutiones. Sednec mercatoribus, qui forte ad illas sedes appulerint, patet ulla facultas vendendi vel emendi,nisi prius de mercibus suis deo ipsorum preciosa queque libaverint, et tunc demum mercimoniaforo publicantur. Flaminem suum non minus quam regem venerantur L. II, c. 12: Rex apudeos modice estimationis est comparatione flaminis. Ille enim responsa perquirit et eventussortium explorat. Ille ad nutum sortium, porro rex et populus ad illius nutum pendent.I da ne bude nikakove sumnje, kao da bi ovaj vrhovni bog mogao, ipak, bitiplemenski bog Rujana, imamo još izrazitiju svjedodžbu Helmoldovu. Žaleći,na drugom mjestu svoje hronike, općeniti povraćaj Slavena u poganstvo prinastupu nekih im novih vladara, i prebrajajući, poimence, poglavite slavenskebogove, Prona (?), Živu i Radigosta1, opet ističe nad njima višnjeg dobrogboga, kome nasuprot stavlja zla boga, Crneboga. Vrhovni bog jeste Svantevid,zrenjem kojega druge bogove kano za polubogove držahu Slaveni, veliHelmold2. Dakle, prema Vidu ostali bogovi nisu nego polubogovi, a, pogagjamli smisao cijeloj izreci hroničarevoj, Vid je takov, jer njegovim zrenjem,njegovim vidilom, bogovi postaju. Ovako Helmold podaje nam i etimologijuriječi3. Hramu, u Rujanâ, uzvisitoga Svantevida iz svih slavenskih krajevatecijahu stanovite svote novčane za pomenute žrtve4.1 L I, c. 52: Invaluitque in diebus illis per universam Sclaviam miiltiplex ydolorum culturaerrorque superstitionum. Nam preter lucos attque penates, quibus agri et oppida redundabant,primi et precipui erant Prove (po drugoj lekciji: Prone) deua Aldenburgensis terre, Siwa deaPolaborum, Radigast deus terre Obotritorum. Hiis dicati erant flamines et sacrificiorumlibamenta multiplexque religionis cultus.2 Ib: Est autem Sclavorum mirabilis error: nam in conviviis et compolationibus suis pateramcirumferunt, in quam conferunt, non dicam consecrationis sed execrationis verba, sub nominedeorum, boni scilicet atque mali, omnem prosperam fortunam a bono deo, adversam a malodirigi profitentes. Unde etiam malum deum sua lingua Diabol sive Zcerneboch, id est nigrumdeum, appellant. Inter multiformia autem Sclavorum numina prepollet Zvantevith, deus terreRugianorum, utpote efficacior in responsis. Cujus intuitu ceteros quasi semideos estimabant.3 Svjetotvorno zrenje višnjeg boga utvrgjuje se i sadašnjim pričanjem kod Slovaka: U početkune bijaše ništa, osim Boga. Bog je spavao i sanjao, te mu san trajaše neprestano. Nego bilosugjeno, da se Bog, ipak, probudi. Kad se ovo sluči, Bog počeo unaokolo gledati, pa kuda godokom svrnuo, tu nastade po jedna zvijezda. I Bog se dignu, da se divi svemu, što on bijašesvojim okom stvorio (vidi priču u Kreka, Slav. Literaturg., s. 278—9). Ova slovačkakozmogonija jest Helmoldova. Slavenima, po svoj prilici, ovako shvaćanje tvorbe svijeta dogjeod Eranaca, koji, takogje, tvorcu Ahuramazdi veličaju oba oka (Yaçna, LXVII, 62).4 Helm. Chron., 1. I, c. 52: Quin et de omnibus Sclavonim provinciis statutas sacrificiorumimpensas illo transmittebant.A i samim Rujanima religija Svantevidova pribavi, od pamtivijeka, veliko ime
  • 5. megju neznabošcima slavenskim. Zakon je, da preko presude Rujanâ ništaznatna se ne poduzima, tako se od njih boje (Slaveni), radi njihove pouzdanostisa bogovima, koje oni časte većim štovanjem, no ostali, ovako, na sto godinaprije od Helmolda, piše drugi saski hroničar, Adam Bremenski1. U to, Helmoldimao je radost, doživiti zadnji Vidov dan. Uz Valdemara, kralja danskog, samiSlaveni, Pomeranci i Obotriti (Obodrici) ustadoše na Rujane i na Svantevida,pa njegov kip starodavni, i od svakog naroda slavenskog štovani, svezašekonopom za vrat, iz hrama izvukoše, i raskomadana, na očigled neznabožaca,spališe2.1 Adami Gesta Hammenburgensis ecclesiae Pontificum (Pertz, Mon, Germ. Hist. Script. T.VII), I IV, c. 18: Rani . . . gens fortissima Sclavorum, extra quorum sententiam ex publiciarebus nichil agi lex est, ita metuuntur propter famitiaritatem deorum vel potius daemonum,quos majori cultu venerantur quam ceteri.2 Helm. Chron., 1. II, c 12: Et fecit (Waldemarus) produci simulachrum illud antiquissimumZvantevith quod colebatar ab omni natione Sclavorum, et jussit mitti funem in collo ejus ettrahi per medium exercitum in oculis Sclavorum, et frustratim concisum in ignem mitti.Vidov spomen, ipak, kano da bijaše neodoljiv. Da se novi pokrštenici slavenskilakše priljube hristjanstvu, nametači nove religije dadoše im svecahristjanskog, slična po imenu, svetoga Vita. I prije, već u IX vijeku, to jeučinjeno sa Rujanima; ali se svetomu Vitu bila dodesila neprilika. Ništa ne ljutitoliko pobožnog Helmolda, koliko ovo, da mučenika Vita okorjeli Rujani uzešeštovati kano davnoga svoga Vida, boga bogova, oglašena pobjedama,prokušana proroštvima, nad svima svetiteljima ostalim3.3 L. I, c 6: Postquam autem, permittente Deo, mutatis rebus, Rani a fide defecerant, statimpulsis sacerdotibus atque christicolis, religionem verterunt in superstitionem. Nam SanctumVitum, quem nos martirem ac servum Christi confitemur, ipsi pro Deo venerantur, creaturamanteponentes creatori. Nec est aliqua barbaries sub celo, que christicolas ac sacerdotes magisexhorreat — L II, c. 12 Postmodum vero ubi Rani, qui et Rugiani, mutatis rebus a luceveritatis aberrarunt, factus est error pejor priore, nam sanctum Vitum, quem nos servum Deiconfitemur, Rani pro Deo folere ceperunt, fingentes ei simulachrum maximum, et servieruntcreature potius quam creatori. Adeo autem hec superstitio apud Ranoa invaluit, ut Zvantevithdeus terre Rugianorum inter omnia numina Sclavorum primatum obtinuerit, clarior in victoriis,efficacior in responsis. Unde etiam nostra adhuc etate non solumi Wagirensis terra, sed etomnes Sclavorum provincie, illuc tributa annuatim transmittebant, illum deum deorum esseprofitentes.Nego Helmolda, gdje na drugom mjestu govori u opće o religiji Slavena, umaloda ne tješi misao, što je ovaj bog, po vrhovnome dostojanstvu, gotovo sličanpravome bogu. Slaveni, kaže on, ne poriču, da jedan sami bog na nebesimavlada nad ostalima, te, u premoći svojoj, i brine se za same stvari nebesne, adrugi bogovi, potekli od krvi njegove, rade što im je naloženo, time vigjeniji,što su bliži onome bogu bogova1.1 L. 1, c. 83: . . non diffitentur (Sclavi) unum deum in celis ceteris imperitantem, illumprepotentem celestia tantum curare, hos vero distributis officiis obsequentes, de sanguine ejusprocessisse et unumqumque eo prestantiorem, quo proximiorem ili deo deorum.Navalice dugo sam se bavio sa svjedokom i vidokom Helmoldom, eda bi načistu bilo ovo dvoje: da je Vid bog bogova, i da ga hristjani prometnuše svetimVidom. Ako bi se pak reklo, da se sve ovo tiče samih sjevero-zapadnihSlavena, ne bi u toj tvrdnji bilo, no polovična istina. Dašto, tiče se njih, ali sedotiče i nas. Kod velikih rodova indo-europskih, religija, u glavnom osnovu, ucrtama značajnim, nije ni mjesna, ni pokrajinska, već sveopća narodna. Kad se
  • 6. god govori o Ateni, velikoj boginji Atenjana, ili o Dioskurima, velikimpomagačima bojne Sparte, time ni Atena, ni Dioskuri, nisu nipošto prisvojenijedinim Atenjanima, ili Spartiatima; u širem smislu, religije atenske, ilispartanske, nema, a ima helenske. Istina je samo to, da se sporedne vjerske crterišu drukčije, u pojedinim granama onih rodova2; osobito nazivi mogu bitirazličiti. Helmold u vijeku XII, kadno zalaze i posljednji slavenski bogovi,svjedoči za vrhovnoga boga ne nebu kod krajnjih zapadnih Venda, a u vijekuVI, gdje se Slaveni istom pomaljaju na vidik kulturne Europe, BizantinacProkopije toga boga uzvisitoga spazi i kod krajnjih istočnih Anta3.2 Ovo Helmold vrlo dobro označuje kao različiti način idolatrije: Est antem Sclavis multiplexydolatrie modus, non enim omnea in eamdem superstitionis consuetudinem consentiunt (1. I, c.83). O različitim bogovima ne govori.3 De Bello Goth., III, 14: Slavenskoga boga jednoga, te samoga gospodara sviju, Prokopije činigromotvorcem 3 De Bello Gotie., III, 14: Slavenskoga boga jednoga, te samoga gospodarasviju, Prokopije čini gromotvorcem (Jeon men gar enk ton thV astraphV dhmiourgon apantwnkurion monon auton nomizousin einai).Ova je pogrješka Prokopijeva valjda postala time, štoon vidi kod Anta kip vrhovnoga boga sa strijelom u desnici. Za ovako naslikanje bogova kažehroničar moskovski Jeremija, kojeg navodi M. Orbini (II Regno degli Slavi, Pesaro 1601, p.19). Dalje veli Prokopije, da Slaveni ne poznaju sudbine, niti im je što do nje, nego, gdjeboluju, ili idu na vojsku, svome velikome bogu, u zamjenu žive svoje glave, da obriču žrtvu.Ovo cijenim da nije pogrješka, već krivi izraz Prokopijev, koji se samo prividno odaljuje odistine. Dašto, Slaveni poznaju sudnju i Sugjenice. Ali Prokopije, po svoj prilici, htjede reći onoisto, koje Helmold tačnije izrazi sa riječima: omnem prosperam fortunam a bono deo,adversam a malo dirigi profitente. Sreća, te i usud, privezani su uz vrhovnoga Vida.Uz to grčki historik nas opominje da nazori, običaji, ustanove, kod Anta jesuone, koje i kod Slovena, ili Venda. Rekoh, što je glavno u slavenskimreligijama, to je u suštini i jednako.Da nam potraga Vida megju Srbima i Hrvatima bude laglja, treba nam jošdopuniti, i po hronici Helmoldovoj, i po drugim vijestima, sliku Svantevida,osobito u pogledu službe, njemu na čast vršene. Pojedinosti njegova bogoštovjana široko opisa mlagji suvremenik Helmoldov, Danac Sakso, nazvan Gramatik,u svojoj danskoj historiji. Kitnoga historičara Saksa vrlo zanima vanjština.Kaže, da arkonskoga Svantevida kip bijaše upravo gorostasan, a četveroglav,uz četiri zatioka, dvoje prsi i legja dvoja, nešto slično- rimskome Janu.Svantevid upravlja svoja četiri vida na te prsi i ta legja1. Budući on bog vidila,eto jeste bog vedrine i čistine, kojeg i sami čovječji dah može da oskvrni. Uglasovitom hrama u Arkoni, u glavnome gradu Rujanâ, kad bi sveštenik, uočiVidova goda, čistio i raspremljivao, ne smijaše dihati2, a, da bi odahnuo, otkaddokad izilažaše iz unutrašnjega svetišta, gdje je stajao drveni kip boga.Uz jače vidilo napreduje dan i godina, spori se marva i ljetina, te je Vid takogjebog godišnjega obilja. Vidov veliki i pjani god padao odmah iza žetve. UVidova kipa u Arkoni, dok je u lijevoj bio luk, desna ruka držala je rog3, u kojise od godine do godine uljevalo vina, pa, kako se manje ili više vina nalazilo urogu, kosmati i bradati veliki sveštenik po tome gataše surazmjerno obiljedojduće godine4.1 Saxonis Grammatici Historia Danica, Francofurti ad Moenum. 1576, I. XIV, p. 287: Ingensin aede simulacrum, omnem humani corporis habitum granditate transcendens, quatuorcapitibus totidemque cervicibus mirandum perstabat, e quibus duo pectus totidemque tergumrespicere videbantur. Caeterum, tam ante quam retro collocatorum unum dextrorsum, alterumlaevorsum contemplationem dirigere videbantur.2 Id. ib.: . . ne videlicet dei praesentia mortalis spiritus contagio pollueretur.3 Volujski je rog simbol obilnosti u Arijaca, a jeste i bojna truba u Germanâ.
  • 7. 4 Saxonis Gram. Hist. Dan., I; XIV, p. 287—8. Helm. Chron., 1. II, c 12.U zamjena darovanog roda i ploda, prinosilo se Vidu na žrtvu mnogobrojnoživo; godila bogu i godišnja ljudska žrtva čovjeka inostranca, poimencehristjanina, koga bi iždrijebali1. Na narodnoj tadašnjoj gozbini ispred vratahrama, iznosili bi ogromnu česnicu, iza koje se mogao skoro skrivati sveštenik.Milam li se? zapitao bi sveštenik, a na narodni odgovor, da se pomalja: Dogodine nimalo! bijaše usklik sveštenikov, moleći Vida za još rodniju godinu2.1 Helm. Chron. 1. I, c. 52 — 1 II, c. 12. Moguće, da se Rim jednom prestravi od zagroženogžrtvovanja uprav ovome bogu. God. 405 zgrnu se, na sjevernoj megji germanskog i slavenskogsvijeta, do dvjesta hiljada varvara svakojakih, te krenuše na Italiju. Njihov vogja Radagais(Radogost?) bijaše se zakleo, da će rimske senatore prinijeti na žrtvu svome bogu.2 Saxonis Gram. Hist. Dan., I. XIV, p 288: Placenta quoque, mulso confecta, rotundae formae,granditatis vero tantae, ut pene hominis staturam aequaret, sacrificio admovebatur. Quamsacerdos sibi ac populo mediam interponens, an a Rugianis cerneretur, percontari solebat.Quibus illum a se videri respondentibus, ne post annum ab isdem cerni posset, optabat. Quoprecationis more non suum aut populi fatum, sed futura messis incrementa poscebat.Ali svrh svega, Vidovo je lice ratoborno; a tome nije čudo u religiji,naslijegjenoj od Arijaca. Rimski Mars jeste ujedno bog rata i praljetnogapoljskoga krasa. Arijski bogovi čuvaju i daju obilje, vojujući na hude sile uprirodi. Do kipa arkonskoga boga vigjaše se sedlo, uzda i mač vanredneveličine, blistajućim srebrom ukrašen. Kad nastupi noć te potamni nebesnovidilo, Vid niti spava, niti drijemlje: ljut ubojnik, zavojštio na tamu. Imapresvetog konja, bijelca; pa baš ovelikoga bijelca, kome, nikad i nipošto, negule niti dlake jedne, čuvaju sveštenici u njegovu hramu. Gle čuda! Kako sebijelac Svantevidov znojio i prašio u noćnoj borbi i dugim putima, tako i ovajdrugi bijelac, njegovu kipu posvećen, s jutra bi se, kašto, nalazio sav oznojen iokaljan3; pravi kušljo! Kušlja hramskog jahao bi sam veliki sveštenik. I uovoga konja gatalo se. Kad je vojsci ići na krajinu, stoje tri reda kopalja; svakije red od dva koplja ukrštena, a s vrhom pobodena u zemlju; tri reda imadujednaki razmak. Sveštenik vodi bijelca, koji će desnom nogom stupati prekoona tri reda; ne pogriješi li konjska noga4, Svantevid će dati pobjedu.3 Id. ib.4 Prvi stupaj, a od tri stupaja dva, imala su biti desna, da bude srećeBogu pobjedniku poklanjahu treći dio od svakoga plijena. Sveta četa od tristotine konjika, koji su jahali na tri stotine konja viteza, igjaše na boj, nosećisobom pomoć, a donoseći plijen Vidov. Ovo je sve bilo u Arkoni, ali i u drugimhramovima. bog se štovao u velike1. Od ratobornosti, od jačine, dogje Vidu injegovo sastavljeno ime Svante-Vid. Riječi svetь prvo, neznabožačko, značenjejest jak2. Svantevid je Jaki Vid.1 Saxonis Gram. Hist. Dan., I. XIV, p. 288: Alia quoque fana compluribus in locis hoc numenhabebat, quae per supparis dignitafis, ac minores potentiae flamines regebantur.2 Miklošić, Christ. Termin., s. 2.Sveti, jaki bog čistog vidila i nasporene ljetine, bog na nebesima, bijaše veomaopasan hristjanskoj vjeri. Kad se Hrvati i Srbi u ovu vjera obratiše, i stadošezatomljivati stare svoje bogove iz svijeta, jamačno popovi njihovi nastojaše, danajgušćom koprenom zastiru osobito toga poglavara neznabožačkog Olimpa,Nego bi čudo bilo, kad veliki bog ne bi, ipak, iza sebe ostavio vidljivih tragova.
  • 8. Ostavi ih u imenima, u jeziku, u običajima, u pjesmama i u pričama; a mi ćemoih sad redom pokazivati.Oko glavnoga bogova imena, oko imena Vid, imala je biti briga najrevnija, dase ono briše; a to i pogje dosta za rukom. Posebni Vidovi ostaci verificiraju sesa nekim naporom indukcije; ipak su neprevarni, kad se svi skupa slože. Pučko,u velike razgranano, ime lično: Vid, Vidak, Vidač, Vidoje, Vidojko, Vitko,Vićan3, Vidosav4, Vida, Vidna, Vidojka, Vidosava5, Ljutovid, ne nalazi, valjda,dovoljna tumačenja, već ako se uzme, da je ono negda pozajmljeno odvrhovnoga boga. Izmegju narodnih imena, cijenim da samo Radosav i Milosaviskazuju jednako obilje oblika. Srbima i Hrvatima bogovi često podaju imena,kao i Helenima što prečesto ona silaze od bogova njihovih.3 Vuk rječnik.4 B. Petranović, Srpske narodne pjesme, k. II, 26, u Biogradu 1867.5 Vuk. rječ. Po Vidovu zrenju, biti će u ovom istom kupu imenâ i Ozren, Ozreta.U hristjanskom smislu Vid je, dašto, od sveca Vita; ali taj je svetac umartirologiju malo glasit, a šta se š njim sluči kod sjevero-zapadnih Slavena,već nam kaza Helmold. Neznabožačka zamjena Vita i Vida rek bih, da se, uprva doba, rasprostre jednako po svima zemljama tek pokrštenih Slavena. IČesi, pod svecem hristjanskim, sjećahu se na staroga boga, te još za vremenaOrbini-eva6 naše: pomoz Bog! bijaše im: pomoz Vit!6 M. Orbini, Il Regno degli Slavi, p. 80: .. questa superstizione di Svantovid de Rugiani hebbevigore e duro gran tempo appresso li Boemi, sino che il b. Vencislavo Principe di Boemia diedeloro le reliquie di Santo Vito, aceio publicamente l adorassero, le quali egli haveva havute daOttone Imperadore. Ma in vero ne cosi pote del tutto cancellar dalle menti de Boemi lamemoria di Svantovit; imperoche ancor hoggi li Boemi non hanno la piu solenne ne piufrequente salutatione di quella che fanno sotto l nome di Vito. Onde havendo da riceverqualche hospite e amico, che viene da lontani paesi, replicando dicono: Vitei, Vitei. Uzapadnoj grani slavenskih jezika, od Vida načinjen je glagolj za pozdravljati, dočekati.Nesto slično, po svoj prilici, bivalo i u nas sa riječju Vid. Bugarštice, češće,imaju usklik: moj Vidovni Bože!1; a jedna od njih prizvala Boga, skoro počeškom primjeru, ovako: moj Vidovni Bože, — ti mi, Bože, uspomeni i namoje dobro zdravlje!21 Bogišića nar. pjes.: 8, v. 92—25, v. 38—36, v. 67—50, v. 89—77, v. 104.2 Id, 7, v. 159—60. Ima još bugarštica jedna, kojoj je naslov: Molitva djevojčina VidovnomuBogu, a predmet mitičan (83). Zaljubljena djevojka, eda bi do nje došao ljubljenik, moliVidovnoga a Višnjega Boga (v. 3—5), da joj se kosa prometne djetelinom, a od dva oka dase stvore dva hladenca, a sama da bude jela u planini. Vidovnog boga ona i umolila.Od Vida mora biti, u istim bugaršticama, i glagolj viditi sa značenjem sveti i,kajati3; koje je značenje naći i u današnjoj jednoj pjesmi4: odmazda je dovelikoga boga, do Svantevida. Pa i sama riječ svetiti, osveta, mislim da dolaziod prve čestice u kompoziciji ovoga imena, kao što je od druge jednoznačnoviditi. Od Vida je i vidovito dijete, koje zna više nego drugi ljudi, te ide savilama5; a jeste od istoga vidnoga boga i trava vidovita, nazvana takodjevidovčevica, vidičak, koja liječi oči, dok se sirova u njih zacjegjuje, il se suha unjih sipa6. U narodnoj jednoj priči pominje se i vidovita večera od vidovitogaguska7.3 Id. 33, v. 57: Što ovo danas učini? vidio ti Bog veliki! I opet, 35, v. 68: Što ovo, slugoučini ? vidio ti Bog veliki!
  • 9. 4 U pjesmi 135 Čojkovićeve zbirke ova dva stiha znače jedno: Zal me sveti, jal me posijeci(v. 45). - To mi vigji, al me posijeci" (V. 52).5 Vuk. rječ., pod Vidovit.6 Id., pod Vidovita trava.7 G. Kojanov Stefanović, Srpske narodne pripovetke, 9, Novisad 1871. Pokojna jedna duša, ucrno uvijena, drži u ruci gusku, pa govori: Ustaj! da kuvamo od vidovitoga guska vidovituvečeru.Što je ta vidovita večera i taj vidoviti gusak, odgoneće nam narodna zagonetka:Poleteše dvije guske Bogu na večeru, susrete ih pčela ogorela, te ne dadeBogu na večeru — Varnice1. Dakle, vidoviti gusak jest vidovita iskra, avidovita večera, božja, Vidova, večera. Po isti način, skriva Vida i izraz stajaći,a pučki: vigjen dan, pošto u jednoj pjesmi vigjen danak sinonim je saVidov danak21 S. Novaković, Srpske narodne zagonetke, Beograd i Pančevo, 1877. Uporediti je još i ovezagonetke, uz isto značenje: Polećele titirin-guske, susrete ih supečen-čelo: Kuda ćete, titiringuske? Hoćemo da idemo u svetu Goru — Podigoše se kusi palandrci, te pogjoše Bogu navečeru. Sretnu ih stari čerendisalo: Vratite se, kusi palandrci, davno je Bog večerao — Poletišetitirin-guske tamo gori po moli-boga Susrete ih openčegalo: Kud idete, titirin-guske? Kudidemo, da idemo, tebe ne pitamo. I u drugim našim zagonetkama za varnicu, gusak jenajobičniji simbol, koji nju prikriva; pa ovako oličenje svjetlosti u noći već pripada arijskimnazorima. Božja večera, ili vidovita večera, biti će večernji suton vidila.2 Petranovića pjes., knj. II, 26, v. 775.Dan u nas prozvao se Vidov po onoj istoj misli, koja u Latina stvori Jupitrupridjev Diespiter, otac vidila i dana. Vid se pokazuje, svanjuje, svakim svojimdanom; od čega još postoji rečenica:svaki u boga dan — Svaki božji dan. A pri negdašnjoj megji Srba i Hrvata,eno nam i ime cjelokupno ranoga, sjajnoga, jakoga Svantevida. Na zemlji starenaše Poganije, u velikom dalmatinskom Biokovu, gdjeno, u čistom plavetnomzraku, hoće rano da sviće dan, brdo jedno uzvisito zove se Sut-vid. I do Bihaća,negdašnjeg sela hrvatskih kraljeva, na visinama trogirskim, bijaše mjestoSutvid. Valjda se tu klanjali Vidu, čije ime opet, iia drugom kraju Poganije,kano da se nagovješćuje i u neretvanskom sadašnjem selu Vidu. Na otokuBraču, što nekad bijaše pod rukom Neretvana poganskih, najviši vrh, otkle jevidik na sve pomanje otoke okolne, zove se Vidova gora. A tamo od Omiša,megju selom Svinišćem i selom Rogoznicom, vrhunac na visokoj planiniDinari nosi ime Suvid. Tu je sagragjena crkva svetoga Vida, pa kad otud sijeva,znak je brzoj kiši, te puk veli: Eno sa Suvida siva brza kiša3a. Sutvid jetakogjer megju Cetinom i Krkom najviše brdo, uz Ostrovicu.Sveti Vid, sa svojom crkvom starodrevnom, prionuo i uz postanje obližnjeggrada Dubrovnika3. Starinske crkve svetoga Vida začestale i na zemljištuhrvatskih kajkavaca izmegju Kupe, Save i Drave. U XIV vijeku spominju se:ecclesia sancti Viti de Crapina, sancti Viti de metis Clococh, sancti Viti deZerade, sancti Viti circa castrum, sancti Viti, sancti Viti de Greben,sancti Viti sub castro Urbouch, sancti Viti3b. Vrijedno je opaza, da na istomBiokovu ima i drugo brdo, Viter4; brdo uprav vilovno i pričajno.3 Annales Ragusini Anonymi, Zagabriae 1883, p. 19—20.3a Meni priopćeno od don Petra Škarice.4 Zar po starosl. vitati, habitare, te bi značilo Vidov stan. Glagolj vitati leksikografi poljski ičeški primiču Vidu. Za ovaj smisao naše riječi Viter, ili Vitor, čini mi se pak baš odlučnosvjedočanstvo Saksa Gramatika XIV, p. 289. Svantevidova Arkona bijaše sazidana na jednomostrvcu koje se zvalo Withora: .... insula Archonensis quae Withora dicitur. I starosl. vitь,
  • 10. victoria, može se amo primaknuti.3b I. K. Tkalčić, Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis, knj. II, u Zagrebu 1874, str.89—96.U pjesmama narodnim takogje spominje se neka planina Vitor, bez sumnjemitična, jer se ne zna, gdje je: O Vitore, visoka planino! — Iz tebe mi tri suncagranuše5! Rekoh, vrijedno je velikog opaza, jer mjesto Svantevidove Arkonezvalo se, po isti način, Vitora. Čudno se priča u narodu i o brdu Vidojevici, uSrbiji6.5 Vuk pjes., knj. I, 78, v. 1—2.6 Vuk rječ., pod Vidojevica i Koviljača.Gorepomenute bugarštice, gdje im je govor o vigjenju u smislu kajanja,osvetitelja boga nazivlju bogom velikim, a, gdje govore o bogu vidovnome,kažu, da je bog višnji1. Dok Bog hristjanâ najvoli epitete jedini, i istini,vrhovni bog Srbâ i Hrvatâ kano da se zbilja nazivao velikim i višnjim, nanačin osobiti. Pridijevanje ovih posliednjih dvaju epiteta božjih najčešće je i usadašnjim pjesmama narodnim; pa bih rekao, da ovo potječe od davnašnjemisli poredeće: Sutvid bijaše, naime, i veliki i višnji, spram ostalih od njegamanjih i nižih bogova. Svakako, komparativna forma višnji ne može, i nemogaše biti, hristjanska2; hristjanski Bog ne trpi komparacije. Što je najveći odbogova, i Latinima Jupiter jest magnus, maximus, a čak i majus, kao, što jesupremus i summus3.1 Vidi gornje navode2 Neizravno, kano da se ovo pritvrgjuje ličnim praslavenskim imenom Višesava, koje je odVyšij, altior, a i našim pučkim imenom Višnja, ako ovo potonje nije uzeto od višnje (Vidi F.Miklošić, Die Bildung der Slavischen Personennamen, Wien 1860, s). 48).3 L. Preller, Römische Mythologie, I. B, Berlin 1881, s. 206.Niti je hristjanskog postanja izreka car nebesni uz drugu carica nebesnica,koje susretamo, osobito u pjesmama sljepačkim; već bijahu, u početku, svojinaVidova i žene njegove. Očito ovo proizlazi iz neznabožačke pjesme, sad u Bokibogojavljenske: Car nebesni kad ženjaše Sunce, — svetitelje zove usvatove4. Utvrgjuje nam pak i ovo ovdje opet mitologija latinska, te i grčka.Latinski jezični običaj nazivao Jupitra rex i induperator, a Junonu regina5: ihomerski Zeus, anax andrwnkai Jewn, spada amo6. Pa i car, bez pridavnika nebesni, i bez mjesnoga ilinarodnog ikakva označivanja, imamo u jednoj pjesmi mitična sadržaja7.4 V. Verčević, Tri glavne narodne svečanosti, Pančevo 1883, str. 71—2.5 Preller, Röm. Mythol., I. B., s. 205-6.6 Premda rjegje, i Hera je basileia kod Grka.7 Vuk pjes., knj. II, 8.Još drugi izrazi nas potsjećaju na boga vrhovnog, koji nizašto nije Boghristjanski, no je suprotni drugi bog, bog Helmoldov., Hroničarove riječi:Omnem prosperam fortunam a bono deo, adversam a malo dirigi profitentes,promiču kroza sve naše pučko vjerovanje o dobroj sreći, o dobrom času, odobroj sijedi, hodi, stiži. Ovo je sve do dobra boga1, kako je do zla boga sveprotivno tome: zla sreća, zao čas, zli biljezi2. Po primjeru stupaja konjaSvantevidova, sretno je desno, a dovodi i plodno obilje: Pomoz bog u ovipošteni dom! s desnom nogom naprijed, da se sinovi ragjaju, a djevojke
  • 11. udavaju3! dok je nesretno i začudno lijevo: Začudio se kao da je vigjeo lijevubradvu4! Lijevom rukom ništa se ne smije pružati, jer je to zla ruka; samadesna ruka sretno ruči. Dobra i zla sreća, od boga jednog ili drugog, panapredno desno i nazadno lijevo, pronikoše, do žila najunutrašnjijih, sav govornaroda našeg.1 Bog sreću dijeli — Da bog da i sreća od boga! ovako se prečesto umuje, ili se želi2 Teško do zla boga. — Skupo do zla boga! Vuk rječ., pod Bog - Bog čuo a gjavo ne čuo!— Bog čuo a zla sreća ne čula! — Razminuše se ka i Vukac i dobra sreća. Vukove Srpskenarodne Poslovice, u Beču 18493 Vrčevića Niz prip., str. 65. — Pa i u dobroj molitvi, pri svadbi, u Boki kotorskoj: Kud godnogom stupila, svud te sreća susretala.4 Vuk. posl. Ovo dvojako, desno i lijevo, bijelo i crno, vrlo se isticalo u Svantevidovubogoštovju Rujanâ, ako Sakso, osim navedenog na str. 76, još kaže 1. XIV, p. 288 : Necsortium eis usus ignotus extitit. Si quidem tribus ligni particulis, parte altera albis, altera nigris,in gremium sortium loco conjectis, candidis prospera, furvis adversa signabant.Skoro niti Rimljani ne razmeću se toliko sa svojom fortuna secunda et adversa.A tijesni spoj sreće i nesreće s dobrim i zlim bogom nije driješen nivjerovanjem u Sugjenice i u usud. Sugjenice, u bijelo odjevene, izilaze umnogim našim pričama, te u noći novorogjenome djetetu5, stojeći mu višeglave, odregjuju, šta će se njemu za vijeka dogoditi, a navlastito muopredjeljuju Sugjen dan smrti. Prividno, kano da je sve pod rukom njihovom.Čak i brak ne otimlje se sugjenju, jer se vjenčavaju samo Sugjenik isugjenica.5 Otuda im drugo ime Rogjenice.Neizbježnu, neodoljivu ovu moć označuju, jednako, izreke: Nema smrti bezsugjena dana — Kada njemu sugjen danak dogje — Već kad njemu sudničasak dogje — Ako bude sugjeno — Tako mu je usud usudio, i još mnogeslične, malne pri svakoj stopi pjesama i priča. A ovo očevima našim, za cijelo,ne dogje od fatalističnog muslomanstva, pošto su im Sugjenice tri6, a tri njihtakogjer ima u Helenâ i u Germanâ, te pjevaju, kako grčka tradicija igermansko im ime kaže, o prošlom, sadanjem i budućem vremenu (LacesiV,KlwJw, "AtropoV, Vurdh, Verdhandi, Skuld).6 Sugjenica ima i sedam na broju, ali izuzetno, dva tri li puta u pričama, koliko se ja moguopominjatiPo tome, Sugjenice pokazuja na trajnu fatalnost prirodnih zakona, u vijeku i usvijetu. Sve ovo vjerovanje pučko, ipak, ne odvaja sreću od dobra boga, jerSugjenicama sam bog nalaže način sugjenja. Pače, pravo rekavši, sugjenjedrugo nije, do djelo božje. S toga, puk veli: Tako je božje sugjenje1 — Štobog kome osudi, svi sveci ne moga pomoci2.1 Vrčevića Niz prip., str. 127.2 Id. knj. II, str. 14.A da ne bi ko mislio, da zadnji ovi izrazi ponikoše pod dahom hristjanskim,ženska jedna pjesma hoće, glede sreće, da nam skoro prevede, a i objasni,gornje Helmoldove riječi: kano zlatna žica, od vedra neba, sreća se odvija odmila boga3, veli pjesma, jasno pokazujući na zlatne trake nebesnog Vida. Štose tiče usuda, ja sam mnenja, da nije nikad postojao, kao zasebno lice mitično.
  • 12. Usud izgleda kano abstraktno ime, po primjeru suznačnih mu pučkih riječisudnja, sudište, i riječi književne sudbina. Gdje, ipak, oličen dolazi Usud, tuvrši samo ulogu Vida, davača sreće: kako je Usud dosudi, jeste i ljudskasreća, kaže narodna priča iz Vojvodine4.3 Vuk. pjes., knj. I, 100, v. 1—4.4 Vuk. prip., 3.Naprijed vidismo, da je Svantevidov veliki sveštenik predskazivao bojnu srećui rodnu godinu, i da se on, kano sluteći tu godinu, milao pred narodom sogromnom česnicom. Ovo milanje još postoji u Hercegovini, taman u jednakojformi, samo da tu, naravski, više nema sveštenika Svantevidova.Pripovijedaju, veli ovako Vuk5, da se u Hercegovini milaju na božić sčesnicom, t.j. uzmu dvojica česnicu, pa je okreću megju sobom, i pita jedandrugoga: Milam li se (t.j. pomila li se iza česnice)? Onaj mu odgovori: Milašmalo. A onaj prvi onda reče: Sad malo, a do godine ni malo (t.j. da rodi žitodobro, i da tako velika bude česnica, da se ni malo ne pomila iz nje). Ovajobred, koji je očevidni ostatak od Svantevidova bogoštovja, vrši se na božić zato, što onda sa zimnim suncokretom počinje vidilo nove godine6.5 Rječ., pod Milati se.6 Može biti, da odovle poteče i drugi naš običaj prve djetinje pogače, tako zvane postupače, ilipostupaonice. Djetetu, kad prvom hoće da hodi, drže više glave postupaču, a poveća djeca jeizlome, bježeći s komadima odlomljenim (Vuk. rječ., pod Postupaonica). Time sluti se djetetunapredak.Kaza nam Helmold za Svantevidov veliki god, kad se narod okupljao i veselio,a bogu se žrtvovalo od godišnjega roda i ploda. Godovno ovo, po svoj prilici,postojaše i na zemlji Hrvatâ, Vidu na čast. Seljaci iz okoline drevnog Garduna,izmegju Sinja i Imotskog, znadu pričati, da na jednoj gomili, što se vidi uvrhUgljanâ, u ono vrime, palila se Bogu desetina, i da bi onamo starišina ponioprvine sazorilog usiva, a mlagji bi uzeli kamenja, pa kad bi se sve sažgalo, tadbi ih nabacili, da vitri onaj posvećeni lug ne odnesu1, Od toga paleža, zar se imjesto prozva Ugljani. Prestao božij god; ali i sad tamo mladost ukiti kitu od,punog, od najljepšeg žita pšenice, i pali je na svijetnjaku u oči blagdanaivanskog, pa u jutro prije zore, komu je naboj na nozi, igje i gazi po onomlugu, gdje je svijetnjak izgorio, i naboj mu prodje2. Blagdan je ivanjski usredljeta, kad je vidjelo najduže te najjači Vid.1 Nar. List zad., g. 1886, br. 20: Putne crte od E. I. T.2 Ib.Sa ostava ovih Vidova imena i djelovanja, u govoru i u običajima narodnim,pregjimo sada na ep. Vidov rad, uz vlastito, svečano, to ime bogovo, ne glasi sevele ni u epskim pjesmama našega naroda. Najznatnija je, u ovom pogledu,čudna neka pjesma Čojkovićeve zbirke1; no je i ona sva isprevraćena izamućena. Barjaktar Vidak iskazao, na Vidov dan, vrhunaravno pregnuće,suprot gomila i gomila neprijatelja svojih. On spasava sebi zaručnicu, a boii sesamo jednog starca, kome teško da odoli. U ovome starcu upoznaćemo, dalje,Vidova protivnika. Nije čistija ni pjesma zbirke Bogišićeve2, gdje Vilslav(iskrivljeno od Vidoslava) Senjanin, u nevolji a daleko od ljube, utekao sevjetrovima, da dogju suncu istočnome, — da pohode Vilslava svojega3: to suvjetrovi, kî rosnim oblakom — suproć silnom buri vojuju4. Sudeći po
  • 13. precijoznosti nekih izraza, pjesma nije ni strogo pučka, već ona niče u poljuafektirane Arkadije talijanske vijeka XVII, kao što i još jedna o istom Vilsavu5.Nešto jasnije prikazuje se Vid u stihovima, poslovičnim i ženskim. Poslovicajedna veli: Jelesije proso sije, — ide Vide da obide6; a već znamo, da surodne i gladne godine u rukama baltičkoga Svantevida.1 93.2 129.3 V. 7—8.4 V. 22—3.5 130. Uzgredno, ovdje da izrečem jednu hipotezu. Rasprostranjenost pjevanja o Ivi Senjaninu,koje ide od kraja na kraj naroda, a dovoljno se ne tumači čednim djelovanjem jednog uskoka izXVII vijeka, a uz to uskoka zaturena u zapadnu krajinu zemljišta narodnog: tarasprostranjenost moglo bi biti da je otuda, što se pod Ivom Senjaninom prikriva Vid Senjanin,Vid u noćnom sjenu.6 Vuk. rječ., pod Vide.Nego je najznačajnija jedna molitvica, koja je očevidno potkana na osnovineznabožačkoj, te počinje ovako: Sveti, vidi, vidi mene! — Svi angjeli čuvajteme7! Ono Sveti, vidi, vidi mene! nema sada pravog smisla, a imalo ga, kadje tu, možda, bilo rečeno: Sveti Vide, vidi mene8!.7 B. M. Narodne pjesme, 28, Pančevo 1875.8 Pjesmu je vrijedno po cijelo priopćiti:Sveti, vidi, vidi mene!Svi angjeli čuvajte me,dok mi telo prepočine,dok mi duša ne pogine.Krstom ležemkrstom ustajem,krstu se predajem;krst me čuva do ponoći,svi angjeli od ponoći,sam bog do veka,mati božja do sveta.Krst na nebu,krst na zemlji.Krsti, bože, mesto moje,gde ja spim,da dobar sanak snim.Koji zna hristjanstvu tanke žice, taj će odmah uviditi, da ova molitva nijenizašto njegovim duhom nadahnuta. O molitvi sad vele da je za to, da se leposneva. Gdje je krst i krsti, kad bi se stavile riječi Vid i Vidi, sve bi bilomnogo više razumljivo. Za spomen pak ponoći u molitvi, nalazimo ovo isto umazdejaca. Erancima bijaše na pomoć, u sutonu, veliki božji junakVerethraghna (Behram), koji bi razagnao noćne aveti, a ljudma prijazni duhovi,Fravashi (Fervers), stražili su opasno doba od večera do ponoći.A ne treba umjetne rekonstrukcije ona molitva, koja se u Spljetu još upravljaVidu, hranitelju svjetlosti i čuvaocu ognjenog sjemena. Tamo, u podgragjuManušu, kad stopanica, kasno u večer, zapreće domaću vatru za sjutradan,
  • 14. zapret prekrsti ožegom i rekne: Sveti Vide! — Ti sahrani ovo sime, — da dosutra ne pogine1. Jamačno taj Vid nije hristjanski svetac Vit2, koji nemanikakva posla s ognjem. A s druge je strane opet spljetski Vid u doticaju sobiljem, kao i baltički Svantevit, jer u Lušcu, u drugom varošu istoga grada,kad težak posije njivu, zazivlje ploditelja Vida s riječima: Sveti Vide! sahraniovo sime, da ne pogine! Kakogod što čakavci u Spljetu, onako se mole ičakavci na Braču i na Visu3.1 Ovo mi je dostavljeno od spljetskoga prijatelja, pošto on ovu radnju pročita.2 Ili čak onaj heiliger Veit, što je 836 g. iz francuskoga Saint-Denis prenesen u njemačkiCorvey, kako se to svigja Miklošiću (Etym. Wört., pod vitu).3 Od pomenutoga prijatelja.Iz epskih pjesama Vid izbija pod ubojitim imenima Jakša, Voin i Strahin. Bogarata lasnije bilo preokrenuti u čovjeka, nego li boga vidila i obilnosti. Ali, uprkos preobraženju; Sutvid nam je tu. Mi na više navedosmo, da sastavna riječsvet u imenu Svetovid, ili Sutvid, znači jak. Kad narod naš za koga reče, daništa pod jakim bogom jal nema, jal ne zna, on govori još jednakoneznabožačkim izrazom, koji se odnosi na davnoga Sutvida, cara nebesnoga1.Latini, po isti način, kažu: sub dio, sub Jove frigido, a razumijevajubožanstveno nebo. I pjesma, gdje ona zapjeva: Bože jaki, na svemu ti hvala2!jamačno iznijela jakoga Vida, Sut-Vida. A iznijela ga, uz sve darove njegovaobilja, ova kletva jekavska: Ko ne pristanuo, da dâ jaki bog, utrla mu se trisjemena, ljucko, skocko i zemaljsko3! Pa da sve ovo ne bude sumnjivo,imamo i svjedočanstvo historično za slavensko štovanje vrhovnoga boga, bašpod ovakim nazivom. Anti obožavahu na odlučenom, te odličnom mjestu, kipsvoga Jakoboga. Njemu pod nogama stajaše glava čovječja, a i druga lavska;ruke držahu, desna strijelu, a lijeva srebrnu loptu, ili jabuku4.1 Za drugu formu pridavnika, jakosan, jakostan, Vuk opaža, da se najviše pridijeva Bogu, n.p.:Bog je jakostan. — Rječ., pod Jakostan.2 Čojkovića pjevan., 7. Pa i Vuk. pjesma, knj. III, 45: Jaki Bože, oprosti mi greha3 Vrčevića Niz prip., str. 206.4 Della religione di questi Anti scrive Geremia Russo negli Annali di Moscovia, che, fra glialtri Dei, adoravano un Idolo, cui sotto i piedi stava un capo d huomo, e un altro di leone, nelladestra mano teneva un dardo, e nella sinistra una palla d argento, e lo chiamavano Jacobog,cioe Dio forte. Questo era separato dagl Idoli degli Slavi (M. Orbini Il Regno degli Slavi, p.19). Po Orbini-u, Jeremija je pisao u prvoj polovini vijeka XIII (p. 96).Jakobog uščuva se kod nas u epskim junacima Jakši i Voinu. Jakša i Voin,kojima je ime od jačine i od vojne5, jednaka su lica u našim pjesmama, a pritom lica najčudnovatija. Velike starješine i velike starčine, obično dolazeobojica uzgred i u samom pripomenu. Pripominje im se, ponajprije, starost ijunaštvo uzorito:Kad dogjoše na Jakšinu kulu,progovara Jakša kapetane:O narode, moja braćo draga!Meni ima stotinu godina,išao sam svuda po svijetu,i mnogo sam vidio junaka,i mnogome obiša junastvo1.Jakša je kapetan na Biligradu stojnom, gdje je kula Nebojša2. Najglasitijim
  • 15. junacima narodnih pjesama više puta stoje naporuč izvrsno oružje i čudni konjVoina i Jakše, a ističe se vrh svega zeleni mač Voinov:Dadoše mu koplje ubojitoi mač zelen staroga Voina3.Ovaj je mač, po jednoj pjesmi, onaj isti, koji i neodoljivi mač grebeštač4, iligrebeštak. Pripjev: Vojnole! u ženskoj pogdjekojoj pjesmi1 rekao bih, daodjekuje drevnim glasom poganskim, te da nam još pripominje boga Voina idrugu mu Lelju2.5 Za sufiks ša k osnovi pridavnikâ, sravni Plavša, Mrkša. Voin znači ratnik.1 Petranovića pjes., kn. II, 56, v. &45—51.2 Čojkovića pjevan., 101, v. 2 i v. 114. 3 Vuk. pjes., knj. 11, 29, v. 194-5.4 B. Stojadinović, Narodne pjesme, knj. I, 14, u Beugradu 1869.1 Vuk pjes., knj. I.2 Voino-Le.Od hristjanske protivnosti, gotovo kao i Vid, zamrije Jakša, ili Voin; al muovdje narisana slika opet dostatna je, da se njomu i prilika uhvati. Jakša-Voinjest Sutvid, u ratnom obličju. Što Jakša sjedi u Biligradu stojnom i uNebojši, u tome je posve prozirna alegorija: grad Sutvidov bijeli je dan, a bogstoluje u Nebojši, jer dnevno vidilo, vječno i nebojazno, nasrće svagda natamnu noć, pa je i nadvlagjuje. Za historičnu kakvu Nebojšu, jal za stojniBiograd prošlih vjekova, ne zna niko živ5. A zeleni mač još više napominjeSutvida. Uzet je od žuto zelenog6 zraka jutrenjeg, te ga vidismo, gdje stoji doSvantevidova kipa u Rujanâ7. Kad bi god Vid izišao iz noćnih dubinaslavodobitnik, vitlao se taj mač u rukama njegovim. Vidov mač zadire, siječetminu, te je otuda grebeštak, načinjen od ljutog grebeškog gvoždja8.5 Da je to možda Stuhlweissenburg, nije drugo do nagagjanje6 Čisto ne izražavaju Arijci, pa ni Leto-Slaveni, razliku megju žutom i zelenom bojom.7 I rog Svantevidova obilja kano da je naći u našem pučkom pričanju. U narodnoj priči srpskoj:So i hleb (Vila Beogr. g. 1866, br. 51). u čudotvornog bika hranitelja ima taj rog obilja. Kadse biku lijevi rog odvije, ispada iz njega oonajlepsih jela, kakih ni car na svojoj trpezi nema, akad mu se odvije desni, prosiplje se poljem silna stoka. Rogovi i stoka sunčane su zrake, poarijskom govoru.8 Zar od garb, kopati, zadirati. Vidi Daničića Korijene u hrvatskom ili srpskom jeziku, uZagrebu 1877, str. 61—2. Može biti vrijedno primjedbe, da radi sličnog mača, ili bradve, Grcištovahu ZeiV-a Hrusawr-a, koga primiše iz Male Azije, gdje bujaše frigijska religija. Po riječitamošnjih naroda labruV, bradva. taj Hrusawr zvao se pravo LabrandeuV, ili LabraundoV.Jedina epska cjelovita pjesma, koja je meni poznata o Jakši, pjeva se, il se tunedavno pjevala u Crnojgori1. Udesi je na svoju hristjanstvo i natruni jeturstvo; no, pored svega, prosijeva mitični Jakša iz nje. Jakša, kapetan u kuliNebojši i na Biligradu stojnom, hoće da se ženi. Svata sakupio mnoštvotakovo, kojeg drugdje, niti u pretjeranoj besjedi narodnih pjesama, nema: svatasto hiljada! Ne mogu se od straha pogledati2! Sila sva svatovska ne boji senikoga: zaratiću cara i ćesara — i ostalo sedam kraljevina3. Dovedošedjevojku Hajkunu, sestru Ćuprilića, vezira u Travniku. Lijepa je, no mučne iobijesne ćudi. Na Nebojši kuli, u zlaćanoj, u šikli odaji4, ne daje k sebipristupa; ona ne će da se vjenča. Iz Jakšina njedra ugrabila dvije puške, opalilaih, a odaja podaplila krvcom ženika5. Zaklopiše djevojku, i odoše po Lazaravozara6, koji sobom dovede ećimbašu Marka pobratima7. Jakša pokazujeuvijek ljubljenoj vjerenici svoje na kupove blago8; nego Turkinja dotle se neda, ne će da se prevjeri, dok Jakša ne dao svršiti lijepu prebijelu crkvu9, kojoj
  • 16. je ime Ruža. Po crkvi prozvala se Ružica i žena, napokon krštena i vjenčana;pa rodila Jakši bijesnoga Dmitra i Šćepana10.1 Čojkovića pjevan., 101: Kapetan Jakša.2 V. 167.3 V. 12—3.4 V. 208. 5 V. 263.6 V. 273.7 V. 277.8 V. 295.9 V. 336.10 V. 341.Što su dva Jakšića i dvije puške, pa i Lazar vozar, ispitaćemo drugom prilikom.A vidićemo na skoro, da se Vid vjenčava sa opornom zemljom, uznapredovanje godišnjega vidila. Crkva Ruža nije drugo, do li dotjerana vidna,topla i cvjetna godina.U kazivanju našeg naroda zar nagjosmo zeleni, grebešni mač Sutvidov; ačusmo nekolike uzgredne riječi i o rogu obilja. Mislim, da se i konj bogovjednako napominje, navlastito u značajnoj priči iz Vojvodine: Veljko Lović iKušljo11. Poslije hajdučine i četovanja mnogog, ostario Velimir, pa ležao naumoru, pod visokom jelom kod jednog izvora. Starcu seda kosa pala nižeramena, a bela brada do pojasa; brkove je u usta podavio, te ji od muke grize.11 Kojanova prip,, 20.Ništa mu žalije ne bješe što li ovo, da ne imaše nikoga u svijetu, na kome daostane dobar kušljo njegov. Kad eno, odnekuda, k starcu mladi Veljko Lović,kome ostavi i sve oružje i konja;Veliko mrtva starca Velimira sahrani, i čelo groba usadi mu drvo hladovito. Usvakom, i najvećem radu, kušljo će neodoljiv biti, i vjeran gospodaru svome.Pred veče, proleti tica alemperka; Veljko hoće da je ubije, a kušljo ga odvraća:Neka alemperke! Jer ćeš mnogo za to patiti! Bolje uzberi tri struka bosiljka, tenakiti sebe, mene i oružje. Odvraća ga, i kad je suuce tu blizu da sjedne;no gdje sunce sjede, utaman, kušljev prigovor: alemperka pade, puškomubijena. Od perja žive alemperke sva se okolina svijetljaše; Veljko joj sadodvali, i uze sebi, tri alemova pera; pera sjaju noću, kao što sjaje na danusunce.Iza toga i Veljka i kušlja uhvati debeli mrak, pa zagjoše u šumu, i prigjošedvorima cara Tatarina. Veljko Lović sad je lovac u ovoga cara. Drugi lovci,trideset na broju, rugaju se Loviću, kakva ružna konja ima; no Lović, ponagovoru svog kušlja, iskopao ispod crnog gloga srebrnu sviralu, zviznuo unju, iskupio preda se i zvjerad i tice, natukao ih do volje, i caru se iskazaonajboljim lovcem. Ipak, car Tatarin i neki glavaš mu gone Veljka. Vidivši mualemova pera, Tatarinu hoće se alemperke, pa kaveza zlatna, da u njemualemperka pjeva, pa, napokon, zaželi i samu djevojku, čija bijaše alemperka.Djevojka je ova divna do čuda: da je čovjek vidi, onda bi tek znao šta je tolepota na svetu. Ona je kći cara Radomana, koji stoluje u gradu Megjenici,negdje tamo preko mora. Sve kušnje Tatarinove prebrdio Veljko, uz neprestanopomaganje kušlja. Triput se odveze galijom, natovarenom sa devet peći leba itoliko maži mesa. Ovom hranom zasićivao dvanaest psoglavaca i džinove,čuvare Radomanova grada; kušljo na katarci, do potrebe, vitlao repom i tjeraobrod, te, ovako, za tinji čas putovali i vraćali se zdravi i čitavi.Kad djevojka stigne u dvore cara Tatarina, njoj se tu ne mili nipošto; nego ište
  • 17. Megjenicu, dvore oca svoga. Od Veljka i kušlja natjerani, džinovi i poglavciprenesoše k njoj Megjenicu cara Radomana, a, kako Megjenici ključi utonošeusred mora, i ti ključi iznagjeni su, pomoća cara morskih životinja. Ovaj dadeVeljku i jednu pregršt morskih alemova, i reče mu: Koliko ima u ovoj mojojpregršti dragi kamenova, toliko ti ljuba porodila gizdavi sinova i ćeri.Veljkova je ljuba ta Radomanova kći, koja njega voli mimo cara Tatarina.Kušljo svlada Tatarina; psoglavci i džinovi predadoše se Veljku; obje carevine,Tatarinova i Radomanova, sastavljene su u jedna veliku. Car bude Veljko, acarica žena njegova, kojoj je ime Divna.Čudotvorni kušljo, u ovoj priči, vrlo prilikuje noćnome kušlju Svantevidovu.Oba su konja viteza, a pri tome ružna1. I ime Veljko Lović kano da nas hoćesjetiti na velikoga, ili višnjega boga, koji se bori u noći dnevnoj i u noćigodišnjoj, što je zima. Stari Velimir jeste bog, koji na domak noći i zimepropada, a mladi Veljko bog, koji se ipak vječito ponavlja2. Borba, im je nacara Tatarina, pod kojim ćemo dalje nazrijeti Sutvidova protivnika, huduneman.1 Bogišić veli (pjes., predg. str. 73), da ima u pučkom govoru izraz konj vidovit. Ovo bi jošbolje utvrdilo Vidova konja u nas; ali, pri čitanju pučkih umotvorina, meni se onaj izrazizmakao. Naš stajaći konj vitez može biti, da je takogje Vidov, po vitь, victoria (J. Perwolf,Archiv, VIII, s. 16).2 I mitologija slavenska kao da bilježi za nebo dva boga, staroga i mladoga, Svaroga (svarsansk. i zendski nebo) i Svarožića.Drugdje pak pokazaće se car Radovan kao noćni oganj. Trijest lovaca uTatarina možda je trijest dana u zadnjem mjesecu godine, gdje je Vid najslabiji.Tad se nekako gubi i alemperka. Kojeg je postanja tica alemperka, i alemkamen dragi naših priča i pjesama, zar nam kažu arijska milologija i eranskaAvesta. Arijcima nebo, kube nebesno, privigjalo se od kamena; za to açman uzendskom ieziku znači ujedno kamen i nebo3, a u Helena akmwn je nakovanj(iz početka od kamena), pa i nebo te i otac Urana. Ovo dvojako značenje imalanegda i naša riječ kami, kamen, koja je isto, što i zendska açna (açman)4. Jednapjesma narodna počinje: Moli Boga prečista Gospogja, — na kamenu prestolubožijem5; skoro očevidno je, da ovo na kamenu hoće reći na nebu6.3 Vidi Spiegelovu opasku k jednoj vrsti Vispereda u Avesti, II B., str. 21.4 Riječ nebo, nebesa, istom poznije zamijenila kamen. Etimologično je već dokazano(Miklošić, Christ. Termin., s. 48), da je nebo jedno sa lat. nubes i gr. nejoV, te iz početkahoćaše reći oblak nebo oblačno.5 Petranovića pjes., knj. II, 2.6 Sravni i pučku kletvu (Vuk posl.): Tako mi prijestola božjega! t.j. neba. Sravnjenja jevrijedna, takogje, izreka jedna, u nekom kratkom a starom slovu srpskom o kosmogoniji (uJagićevu Arhivu, I sv. na str 95): A vodu što drži? — Kamen veliki, ili još jasnije, pobugarskoj varijanti istoga Slova, kamen plosan veliki.I naš alem kamen dragi jest nebo, a jeste simbol neba i tica alemperka. To nampak utvrgjuje Avesta, dok, na jednom mjestu, pominje božje kamene, kanoprve izmegju stvorova1, a, na drugom, veli za nebo, da ga se može porediti siednom ticom2.1 Vispered, XII, 10.2 Khorda Avesta, XXIX, 3.Kako mi se vidi, Avesta ovdje govori taman kao i naša priča iz Vojvodine.Unesrećena alemperka, eto je nebo unesrećeno3. Ispred noći i ispred zime,
  • 18. zalazi u pučinu veliki car nebesni Vid, i njegov bijelac postaje kušljo. KodArijaca, pukla voda i gusta šuma obični su simboli za noć. Ako iz pučinemorske Veljko dobiva jednu pregršt dragih kamenova, pa ljuba hoće da mu roditoliko sinova i ćeri, to je sjajna povorka nebesnih bogova, koji svi, po riječimaHelmoldovim, stoje od živoga Vida. A koja je ta ljuba, po raspitivanjusaznaćemo dalje.3 Otkle riječ alem, nije čisto (Akad. rječ., pod Alem), kao što nije jasan postanak niti riječialatyrj, latyrj (Jagić, Die christlich-mythologische Schicht in der russischen Volksepik, Archivfür slavische Philologie, Berlin 1875, I B), što je u ruskom predanju kamen naličan našemualemu. Jagić razlaže, kako kod ruske epike mnogo djelova mitična misao hristjanskih apokrifa,pa cijeni, da se otuda uvro u pričanje pučko i čudesni kamen alatyrj. Ovo može biti; ali možebiti, ako se ne varam, i drugo, da alatyrj i onamo, po arijskom nazoru, znači nebo. Onomašnjipuk kaže, da je to bijeli gorući kamen; koje je zgodna slika neba dnevnog. Biva ovovjerovatnije time, što se priča i o babi Latyrki, ili Latigorki, ili Semigorki. Ta Sedmogorkapokazuje na sedmostručni kamen alatyrj, a baš Sedmera su u Slavenâ nebesa. Uz alatyrjjesu i nekaki ključevi, pa ista nebesa, u pjesmama slavenskim, zatvaraju ključevi.Dugobradi starac Velimir, po svoj prilici, izlazi nam opet na susret u jednojlegendi velikoga patrona grada Dubrovnika, svetoga Vlaha, ili svetih Vlasih4,kako se tamo govori, u baš neobičnoj i prepunoj formi množine. U davna doba,Dubrovnik trepće u velikoj noćnoj opasnosti. Dušmani (Mlečići) prijete, noćno,opstanku grada; a grad svegjer spasava, s gomilom vojske svoje nebesne, jedankapetan, stariš sa štapom u ruci i sa sijedom bradom. To bijaše sveti Vlaho,kome harni Dubrovčani, po nastojanju nekoga popa Stojka5, sazidaše, umočvarnom lugu, prvu drevnu crkvu, do kipa Francuza Orlanda6.4 P. Budmani, Današnji dubrovački dijalekat, u Radu jug. akad , knj. LXV, str. 168.5 Što je pop Stojko, biće kazano slijedom ove radnje.6 Ann. rag., p. 21—2.Ovaj Orlando prvašnjeg Dubrovnika bio veliki pobjednik nad SaracenomSpuzente, nad Smardo-Dassi; ispred grada stojao kip Smardov spram kipaOrlandova1. Dakle, u Dubrovniku slavio se pobjednik nad Spuzente, iliSmardo-Dassi, t.j. nad dusima smrada. Ali u ovome nije sve. Istočni Slaveni,neznabožački Rusi, u Kijevu, zaklinju se, vijeka X, u ugovorima sa Bizantijom,su dva svoja boga, s Perunom i Velesom ili Volosom, skotiimь bogomь; pa,kad se malo za tim pokrstiše, Velesa prikriše sa hristjanskim svecem Vlasijem,čobaninom i mučenikom2. U Novgorodu, gdje jednom bijaše Velesov kipsagradi se crkva Vlasijeva, kako u Dubrovniku, do kipa Orlandova, nasta crkvaVlahova. Ja bih rekao, da se bog Veles i u nas iz početka pritajao a svetomVlahu, i da je Veles bio Veliki bog, Velimir naše priče3. Što je Veles bogprijesne skotske plodnosti, to pristaje Vidu, pa ćemo se brzo na to opetobazrijeti. Samo budi ovdje odmah rečeno, da tamni izraz naših narodnihpjesama: Oj djevojko! selen! velen!" nekako kao da sluti baš toga boga. Selenje miloduh, stajaće bilje ljubavno, njemački fremde Liebstöckel4, a Velen nijemučno da bude božje ime, koje nam preostade u pripjevu5.1 Ann. rag., p. 11.2 Vlasije (BlasioV) zamijeni Velesa. Historičnu i filologičnu nemogućnost obratnog postanjaVelesa od Vlasija, kako to držahu neki, savršeno dokaza G. Krek, u svojoj raspravi: Veles,Volos und Blasius (Archiv für slav. Phil., 1 B.).3 Veles, kao Maleš. Za sufikse eš i es sravni naša imena: Milas i Milaš. Ovaka etimologijasvigja se, kao najbolja, i Kreku (Slav. Literaturg., s. 106).
  • 19. 4 Ima, baš u Dubrovniku, trava vidac, za koju Vuk. rječnik jednostavno kaže: herbae genus. Onjoj vrijedno bi bilo i više doznati.5 Valjda, u formi pridavnika. Vidi Daničića Rječnik is književnih starina srpskih, pod Velni:velen zastupnik. Mogao bi ko još nazrijeti ime Veles u planini Podvelež do Mostara, i uhrvatskom Velebitu; ali će to biti, osobito ovo potonje, pod još većom sumnjom.Veliko dostojanstvo boga Velesa nagoviještaju nam pak naprijed pomenutiugovori. Rusi kunu se Perunom i Velesom. Što je tu obično prvi Perun, biće zato, što Gromovnika smatrahu kano naročitaosvetnika krive kletve. Nego, iza strijele Gromovnikove6, protiv prekršaja čuvai sveti kletvu Veles, veliki bog na nebu. Da je Veles, megju Slavenima, bio bašbog nebesni, zar razabiramo, načinom posrednim, iz sviju starih bugarskihpripazaka o poglavnijim bogovima Slavena7.6 Naša poslovica: Tako me grom ne ubio!7 Jedna pripaska nalazi se u bugarskom prevodu, starijem od vijeka XII, grčkog hristjanskogapokrifa o hodanju Bogorodice po paklenim mukama, a druga u prevodu docnijem drugogapokrifa o apokalipsi apostola. Inače, nešto je preporna važnost takih spomenika.U prvoj spominju se Trojan, Chъrs, Veles i Perun, a u drugoj Perun, Chors, Dyj(ZeuV) i Trojan. Što je Trojan noćno sunce, a Chres valjda oganj, ne spadaovdje; no spada to, da je Veles u jednoj bugarskoj glosi ono, što je Dyj (ZeuV)u drugoj. Dakle, kod starih Bugara, shvaćao se Veles kao vrhovni bog na nebu.Inače, ovo proizlazi i iz prije pomenutih ruskih kletava. U nekima od njihizrijekom ne spominje se Veles, no se kaže: da budetь kljatь otь boga i otьPeruna. Ovaj bog kat exochn jest Veles. Rusima Veles bijaše orijaš s jednimokom; pa i naše neke priče, kako će to biti na drugom mjestu izloženo,prikazuju nam starog dešu u sljeposti. Što je Veles jednook, ili slijep, time senaznačuje slabljenje vidne moći, dnevne ili godišnje, u ostarjelog Vida. Odskotskoga i plodnoga Velesa-Vida preostade štošta u praznovjerju našegnaroda. Uoči Ivanja dne, t.j. davnoga Vidova dne, čobani i djevojke vračajukojekako. Čobani zapale lilu, najviše brezovu, ili trešnjovu, pa time osvježemarvu, bacivši je u tor, ili je obnoseći oko tora. U Boki kotorskoj marvuokupaju u moru, kako bi napredovala, a ne bi se kroz godinu ogubala.Djevojke, u svakom kraju naroda, gataju u rodno bjelance od jajeta, ili siju zrnašenice, da po tom isklija, ili viju vijence od Ivanjskog bijelog i žutog cvijeća.Koliko o Ivanju dne, nikad u godini, osim o božiću, toliko se ne sluti naplodnost.Priča iz Vojvodine izvede nam kušlja. Tako se valja; ostalo nam je od starihodgovaraju, kad ih se pita, zašto to čine, ljudi u Šumadiji, gdje je najvišeobičaj, da se na koji proštac od svake ograde natakne konjska glavuča(Milićevića živ. Srba, na str. 105). Ali konju Vidovu možemo uhvatiti jošočitije tragove u pučkom praznovjerju. Malne posvuda u narodu misli se, danoćna Mora hoće da šteti konje, da im mrsi dlake, osobito ako su ti konjivigjeniji. A od tamnih sila, opet, brane se ljudi uprav konjem. Kad naš težak, nazaštitu polja ili kuće, natiče na motku konjsku glavuču, time, makar inesvijesno, prizivlje u pomoc kušlja. U stara doba, naime, Slaveni prinosahubogu žrtvu najdragocjenju, konje izborite, poput kušlja, pa od žrtvovanih konjaglave bijahu čini neodoljive1.Konjska je žrtva, u opće, indo-europska; no čini se, da je najviše bila u običajukod Inda, i Eranaca, te i kod Slavena. Nekolike molitve u davnoj Rig-Vedi2načinjene su uprav za tu konjsku žrtvu. A pokazuje se u Indiji i našepraznovjerje o konjskoj glavuči. Neki vedični polubog zove se Dadhiank, pa
  • 20. njegovim kostima, njegovom konjskom glavučom, visoki Indra jednom tuče irazbija mnoštvo svojih neprijatelja. (Rigv., I, 84, v. 13 i 14). Ta indijskakonjska glavuča nalazi se sakrivena na planinskom mjestu, gdje obilujebožansko pilo Soma.Mutni pomen o konjskoj žrtvi, preostade u našem epu, gdje kraljević Andrijahoće da pije od krvi svoga konja, a Marko ga odvraća:Ne, Andrija, bog te ne ubio!Dosle smo se zvali Kraljevići,poslen ćemo Popikonjevići3.1 Vidi odnosne navode u J. Grimma Deutsche Mythologie, 1 B., Berlin 1875, s. 38—40. II B.,Berlin 1876, s. 546—53.2 Reći je ipak, da molitve ne pripadaju megju najstarije.3 Čojkovića pjevan., 6, v. 31—3. Drugdje, u porednim pjesmama, stoji: Koljikonjevići.Markova prezirna izreka biti će od hristjanstva. U prvo doba srednjeg vijeka, obraćenicima senajstrožije zabranjivalo jedenje žrtvovane konjevine i pijenje konjske krvi.U narodnim pjesmama, ubojni Vid nešto je sretniji, nego li pod nadimkomJakša ili Voin, pod trećim svojim pridjevom: Strahin, Strahina, Strahinin,Strahinj, Strahinja, Strahinić, Strahilo, Strahor. Ime je ovo od straha: Strahinjaje sobom junak strašan1, kaže pučka etimologija, koja ovdje pogagja. I uHelenâ personifikacija straha ne odvaja se od bojnoga Aresa, kojeg prateDeimoV i FoboV, strava i strah, sinovi njegovi. Kad bi god bilo do loma i boja,Strahora boga oci bi naši prizivali, dok sada ga pominju tek luda djeca,pripijevajući nekolika po metru hitra i krilata stiha:Oj Straore! Straore!Oj javore Straore! . . .Ustaj, ustaj, Straore! . .Čujem, čujem, nebore.Ovako djeca, u ukinutoj hrvatskoj krajini, od šale pjevaju uz časne poste, ababe im brane, misleći da ono sluti na rat2. Babe još prisjećaju davnoga boga.Žene su, po tankoj ćuti, najvjernije čuvarice kojegod religije, a, gdje se religijaizmijeni, čuvarice nejasnih osjećaja iz starije vjere. Osim ono malo stihova,ućuta Strahor u himni neznabožačkoj; on je već ukopan. I pravo radi opet pokoje dijete, u Srijemu, što se sad ovako ruga:Oj Straore, StraorelUmre, umre Straore!Dozovte mu teticui očinu sestricu,nek donese tamnjanai struk bela bosiljka,da okadim Straora4.1 Čojkovićeva pjevan., 151, v. 130.2 Vuk. rječ., pod Straor.3 Id. ib. Bosiljak, ocimum basilicum, kako u našim pjesmama i pričama, tako i u predanjuHelena i Itala, ima veliku znamenitost sa dvojakog simbolizma: njegov cvijet znaci smrt iljubav. U Indiji slična bilina, ocimum sanctum, znamenuje isto ovo dvoje, pa se odnosi upravna boga tvorca; dakle je bosiljak u smislu mitičnom, pradavna arijska, svojina. Što je bosiljkovcvijet sitan i bijel, time označuje Vida, pri sutonu i na uranku, a što je miomirisan, dolikujeljubavi plodnog boga. S prvog razloga, vidićemo ga dodijeljena i Zori. Za tradiciju helensku,
  • 21. italsku i indijsku o bosiljku, vidi djelo A. Gubernatis-a, La Mythologie des Plantes, T. II, Paris188-i, pod Basilic i Tulasi.4 U ovom slučaju, Slovenci, podložni Avarima, bili bi je pridali Hrvatima. Po Šafariku bajannije lično ime avarsko, već persijski naslov, koji pregje k Avarima. Kod ovih, bajan, baan, ban,bijaše doglavnik do chana ili chagana, pa i Hrvati u VII vijeku, po avarskom primjeru, banomimenovaše prvoga dostojanstvenika iza svoga velikoga župana (Schafariks Slav. Alterth., II, s.257, 278, 290).Nego Strahor ne umrije, već se jednako bani u pjesmama epskim, podnajnavadnijim svojim imenom: Banović Strahinja. Banović, ili BanStrahinja, to će reći gospodar Strahinja. Nekoga pripaza može biti vrijedno,da je riječ ban udomljena osobito u zapadnom dijelu naroda našeg. Valja da jeriječ negda značila više, nego danas. Ona nije izvorna slavenska, ali ipak vrlostarinska: mislio bih, da je od preljutoga avarskog poglavice VI vijeka4,Bajana, kako je riječ kralj od franačkoga Karla. Time, iz prva, bio bi banStrahinja ono, što i gospod Strahinja. Ako je ista u ovoj pukoj hipotezi, slijedilobi odatle i ovo drugo. Ban Strahinja bio bi se pronosio kod zapadnih Hrvata,dok je Jakša i Voin osobito poznat bio kod istočnih Srba. I za ulomke himnaStrahorovih, čusmo da ih djeca pjevaju u zapadnim krajevima naroda.Pa i cijela religija Sutvidova kano da je vrlo bujna bila kod davnih Hrvata.Tome znak možda je i sama čestica sut u imenu Sutvid. Rekao bih, da je formasut za svet hrvatska osobina. Barem se ona opaža na mjestima, gdje sjegjahuHrvati, il bijaše hrvatsko uticanje prejako za vremena hrvatske narodnekraljevine. Do Biograda zadarskog, i u cijeloj okolini spljetskoj, učestašeimena, kao Sukošan (sveti Kasijan) Supetar, Sutivan, Sustipan, Sućurac (svetiJuraj), a i dalje u Primorju ih nalazimo, kano Sutvid, Sućekla (sveta Tekla),Sutvara (sveta Vara), Sutomore, Sutorman (?).U našem istoku, ovakih imena mislim da nema. Skoro sve pjesme epske oBanoviću Strahini nose na sebi znakove velike davnosti, pa gragja im jejednaka, makar gdje u narodu bile pjevane. Strahina bije strašan boj s nekimsilovnim dušmaninom; bije boj na bijelcu, ili bijelca radi; pripomaže mu pasžutov, dok vlastita žena hoće da ga upropasti. O ovoj borbi pjesma jednahercegovačka1 donosi crte najznačajnije. Netko bješe Strahiniću bane2!svečano začinje ep. Kakav je Strahinić, takoga ne ima sokola3; nigdje ganema, jer se ne nagje junaka, — da dohaka njega i obrani4. Jaše na bijelcu; audario na sebe grimiz plameni, ponositu čohu salaliju, — što od vode čohacrvenija, — a od sunca čoha rumenija5. Dok mu konja zauzdava gjem od ljutačelika, junak ima do sebe i preljuto oružje. Izvrsno ugogjenu sablju skovala mudva kovača i tri pomagača, od negjelje opet do negjelje6: ovom sabljom, kadmahne jedan put, siječe dvadeset glava, veli ulomak kosovske pjesme, koji nabojno Kosovo prenese i Strahinju i sablju njegovu7.1 Vuk. pjes., knj. II, 44.2 V. 1.3 V 4.4 V. 779—80.5 V. 23—5.6 650-2.7 Vuk pjes. knj. II, str. 314. Biti će jednaka uspomena na premožnog i nepredobitnoggospodara vidila, ako pjes. 32, knj. III, zbirke Petranovićeve, opisujući kobno Kosovo ipogibiju sviju junaka, ostavlja na životu Strahila, premda se niko nije kao on izložio, i, kolikoon, niko ne posjekao dušmana.Od crvenog junaka na bijelcu strah i trepet povećava koplje otrovano1, kopljeiznimno Strahinino u sadašnjim pjesmama epskim. Ipak, na malenu Banjsku2
  • 22. Strahinića bana narupila sila3 neka, mučna ala4, Turčin Vlah-Alija, ukojega taboru govori se manovski6, pa su tu Tuka i Mandžuka6. Ovomesilniku postojbina su Goleč-planina7 i Suhara planina8. Iz poharanih banskihdvorova sad odveo Strahininu ženu, nevjernu ćer Jug-Bogdana. Udari Strahinićna Aliju; te se dvije ale, veli pjesma, poniješe — na Goleču na ravnojplanini9, i strašno iskrvaviše. Strahinića žena, koja voljaše Aliji, pritečeovome u pomoć, i obrani muža: da ne bi žuta, nekakoga hrta Karamana10,ban zaglavi. Vjerni hrt, koga je gospodar na lov naučio11, a voli nego dobragjoga12, ščepa nevjernicu, pa pribavi banu potpunu pobjedu. Planuli onda Jugi Jugovići, i htjeli ćer i sestru raznijeti; no ih stiša Strahinić, koji je može i samstopiti13, pa opet ne će. Pomalo je takijeh junaka, — ka što bješe Strahinićubane14! završuje pjesma.1 Vuk. pjes., knj. 44, v. 479.2 V. 2.3 V. 130.4 V. 640.5 V. 224—6.6 V. 127.7 V. 366.8 V. 378. Neman Vlah-Alija pjeva se u narodu i kao Džin(div)-Alija.9 V. 675—7.10 V. 725 i 734.11 V. 726.l2 V. 296.13 V. 805.14 V. 809—10.Ovaj naris velikačkog junaka veoma je čist, a biva i čistiji po ostalimpjesmama, koje, dok u glavnome kazuju jedno, opet kakom crtom novom, ilibarem dubljom, usavršuju sliku Strahine. U bugarštici jednoj Bogišićevezbirke, mladi15 Strahinja ima na sebi skerletnu dolamu16, ima i hrtaBezbiljega17, al do ruke nema konja. Na konja bijaše usjednula, da bježi,ljuba nevjerna; pa ga Strahinja iz kreševa izveo k sebi, istom poslije borbe ismrti Turčina Den-Alije Vlahovića. Braća Ugovići, ovdje, raskomadaju sestru.15 Bogišića pjes., 40, v. 2. Džin-Alija zove se tu Den-Alija.16 V. 123.17 V. 89.I u pjesmi jednoj iz Bosne1, Strahinin ban, iz Banjske, mlad je junak. Pod njimsu vojvode, a vojvode vele njemu: Od svakog si bolji na mejdanu2! A i samhvali se ban: Dok je sablje i desnice ruke, — a i moga hrta Karamana, — kojipazi gospodara svoga — i po danu i po noći tavnoj, — ne bojim se nikoga doBoga3. Pa sugjenoj ljubi, ćeri Jug-Bogdana, poručuje, nek ne žali truda igospodstva — često prati krvave haljine4. Ovu njegovu zaručnicu preposiosilan Bala-ban, Bale, Baleša; no u za čas sebi. Taj silni ban poginuo odbana još silnijega, koji svagda, veli druga bosanska pjesma6, naprijed ide: —gdje je strašiv u planini klanac, — Strahilo ga nikad obić ne će, — ni od šta seprepanuti ne će, — već uhodi drume i bogaze, — a sve gleda i tamo i amo, —ne će l gdjegod opaziti koga, — opaziti dušmanina svoga6!1 Petranovića pjes., knj. II, 22.2 V. 3l,3 V. 85—9.
  • 23. 4 V. 91—2.5 Id., knj. III, 54.6 V. 105—12.Junaku pobjedniku, koji naprijed ide, a sve gleda i tamo i amo, ne će l opazitidušmanina svoga, guslači iz Crne gore i Hercegovine primeću, do prigode,značajno ime Vid, te i njegovu dušmaninu ne manje značajno ime Kavga.Pjesme crnogorske ponešto su odvrnute od obične osnove narodnih pjesama oStrahini; al su za to, u gdječemu, i znatnije. U jednoj takovoj pjesmi7, velikijunak, Žeravica Vido, dokopava se svog bijelca u noćnoj najtežoj borbi. Vido jesamdrugi s Milošem Voinovom. Obletili Turci Vida, koji u njih opali dvijesvoje puške8; no, pored svega junaštva, dopade sveza dušmanskih. I ženeTurkinje kivne su na Vida krvnika9: ta skoro bijaše pogubio do trideset ljudinjihovih. Hoće Turci da ga isijeku; kal al eto dograbi se ćorde vezirove, ubijevezira, te okroči vezirskoga jedeka10.7 Čojkovića pjevan., 120.8 V. 28-99 V. 49.10 V. 80.Kroz svu tursku vojsku vrati se slavodobitnik do Voinova Miloša. Što je ovdjeVidovo, to je Strahinino u još jednoj pjesmi crnogorskoj1. Do Janka u Sibinjusjedi ban najbolji i od najboljega2, Banović Strahina, koji se bije sa KavgomBošnjaninom. Boj je za to, da od Kavge izvadi gjoga debeloga, — a iznese odzlata kaciju3; megju tim, Strahina jaše vrančića. Ograšje megju Strahinom iKavgom biva pregje zore i bijela dana4. Kad se dva suparnika čelo i čelonamjeriše, Kavga Strahini presječe dvije puške male5, što ih ovaj nošaše upasu, ni kovane ni čeličovane, — no u zlatni kalup slijevane, — megju njimaljutoga handžara6. Strahina pogubi Kavgu, i sa razbojišta vrnu se s plijenom.Pa kad se junak vraćao, gle čuda! Jankova žena pogleda nebu ka zapadu, avigje čudo prije negledano, — gdje j ogrija od zapada sunce7. Nešto ječudno na Strahini, i u drugoj pjesmi crnogorskoj. Njegov suparnik pita sestrusvoju za neznana ljuta junaka: Kakov bješe, dugo tužna bila? — Ona mu gabiljovito kaže. — Strahinj, seko, dugo grdna bila8 ! previknuće ondaustravljeni pitalac. Ovo biljovito ovdje nema pravog smisla, a nije izvan prilikemisliti, da je iskrivljeno od riječi Bilvid, Biovid. Pobjedniku Janko ogradiodvore — kod svojijeh, ljepše od svojijeh9.1 Čojkovića pjevan., 109.2 V. 28-9.3 V. 104—5.4 V. 131.5 V. 124.6 V. 68—70.7 V. 136 i 141—2.8 Čojkovića pjevan., 151, v. 192—4.9 Pjevan. 109, v. 160—1.Crta o čudu prije negledanu, o suncu od zapada, bila bi dovoljna, da semalne iznad svake sumnje stavi izvorno božanstvo Strahine. U mitologijiarijskoj, sunce i nebesni bogovi putuju, u noći, od zapada na istok. Taki je i putvelikoga Vida, kad se on sa zapada vraća, eda bi na istoku, uza sunce, zapalioluč novoga dana. Nego, Strahinino božanstvo proviruje i iz crta drugih. Gdjemladi, a neporedivi i nepobjedivi, junak jaše na bijelcu, ili na vrancu, da bijelca
  • 24. iznese iz kavge i borbe noćne; gdje stravičnog krvnika resi grimiz plameni, dokmu ljuba pere krvave crvene haljine; gdje mu se u ruci vitla mač, koji siječekao što nijedan drugi u epskih junaka naših, pa na tom maču hoće da izvojštiod zlata kacigu10; gdje su njemu u zlatni kalup slijevane i dvije puške maledvije strijele, bez sumnje, u prvašnjoj guslarskoj versiji, a to dvije prve zlatnezrake dana, o kojima će takogje biti govor; gdje banizilazi iz male Banjske, a, poslije održane pobjede nad drugim banom, nadKavgom, ima dvore najprostranije i najljepše: u tome svemu nije mučnorazabrati ratnoga Vida, pri prvom mahu pobjedonosne njegove veličine, uprvom jeku dana koji u zlatu. sviće.10 Koliko Strahinu, nijednog viteza ne ukrašuje zlato, u pjesmama narodnim.Tu su oba konja Vidova: vranac, noćni kušljo, i bijelac, konj dnevni. PjesmaVukove zbirke, i druge njoj poredne o Strahini, donose nam, u strošenu obliku,pobožnu legendu, kojom stari naši slavljahu, rek bih, najveću Sutvidovuepifaniju. Ta je u prvi silni prasak jutrenjeg vidila, a u mjesecu julu, kad žarkovidilo najviše pritiskuje noćne i zimne bjesove. Oni tad spavaju, kaže pjesmaVukova: u Turčina grdan hadet bješe, — kail svaki zaspat na uranku1. Uovoj je pjesmi Radoslav do Strahine, te pokazuje na mjesec julij. Čemu iRadoslav, i Jug-Bogdan, i Janko dolaze Strahini u društvo, vidiće se u drugimdijelovima radnje.Ali ništa drugo, valjda, ne utvrgjuje toliko našoj legendi o Strahini mitičnusuštinu, koliko njegov žut hrt Karaman. Je li Karaman pučkim mlatomisklepano, iskrivljeno od sanskritskog Saramâ, što znači ona koja trči, te jekučka božja, ja ne moga reći2, pa kažem evo samo ovo. Po arijskom nazoru,vrata od doma nebesnoga čuvaju psi. Ona su vrata dvoja: jutrenja, što seotvaraju bijelome danu pri osvitku, i večernja, što se rasklapaju mrkloj noći prisutonu. Do prvih vrata stoji pseto umiljato, prijazno; do drugih, mrzovoljasto,režavo. Dvjema je psima, ipak, jedna majka, kučka nebesna. Zove se Saramâ uVedama, pa je Sârameya kučak jutrenji, a Sârameyâu oba su kučka. Kad epskenaše pjesme iznose nam stajaće hrte i ogare, hrte i zagare, može biti da nasiz daleka sjećaju na te dvojake pse: hrt kano da je vrli pas dnevnog neba, aogar, ili zagar, kako mu kaže i etimon3, vrani garov neba noćnog4.1 44, v. 519—20.2 Ime Kariman, Karaman Miklošić izvodi od korijena kar, punire Bildung der slav. Personenn.,s. 68). Na vedičnog psa poluboga Strahine već pokaza Ruvarac, Dve rasp., str. 44—7.3 Od gariti, mrčiti4 Moguće, da oslabljeni pomenak dvaju nebesnih pasa sačuva i jekavska jedna basna. Iza smrtidomaćina vrlo pravedna, sve ponestalo nekako u kući, pa dva kućna psa, jedne zimske noći,megju sobom se razgovaraju. Od gladi, mlagji hoće da bježi, al ne će stariji, vjeran domu i unevolji (V. Vrčević, Narodne basne, u Dubrovniku 1883, str. 39: Dva psa.) I što prosti puk sadmisli da, u kužno doba, mnoge kuge (kuge su žene ispreko mora) propadaju od pasa (Vuk rječ.,pod Kuga), i to zar dogje od stare vjere u nebesne pseNego bilo to kako mu drago, ovo stoji, da u vedičnim pjesmama Saramâ prativrhovnoga boga Indru, te mu pripomaže otkriti lupeže krava, oblaka nebesnih,a da u našem epu, po isti način, žutov Karaman, hrt Bezbiljeg, stopom slijediStrahinu, i pruža mu pomoći u njegovoj borbi na Halu. Karaman je žut, on jebez biljege, po slici neba, ožutjela i čista sjutra. Inače, i Heleni naslijediše, odotaca arijskih Saramu. Kako je poznato, nju oni pretvoriše u svoga hrlećegErmekV, ErmhV. Herme je sin i glasnik višnjega Zeusa, kao što u nas hrt
  • 25. Karaman trče tamo amo oko višnjega Strahine1.1 Narod zna za Jedogonju, ili Vjedogonju (Vuk rječ., pod Jedogonja, i Vjedogonja), pa imaposlovične izreke: Jak kao Jedogonja — Leti kao Vjedogonja. Je li i ovo preostatak letipsaVidova? Ja bih rekao, da je. Pošto je u staroal. edь. i jadь, otrov, jedogonja biti će isto što ijadogonja, onaj koji goni Jade. Jadi s se, zaista, negda shvaćali sasvim personalno, kako tosvejednako proizlazi iz našeg pučkog govora: Jade nesiti! — Neka se od Jada prekrstim! —Od Jada gora vehne — Jadi ga znali! — Jadi je znali za nje glavom! — Jadi ga ubili! — TristaJada na koga, itd. Jad može biti od korena ad, jesti, š čim se slaže potpuno i izraz: Jadinesiti ! Jadi su, po svoj prilici, ono, što i Bijesi kojima se nadjelo ime od bhi, strašiti (DaničićaKorijeni, str. 149). Tamni dusi, u koliko ljudma kidišu, ješni su, te su Jadi, a u koliko ih straše,Bijesi su. Tjera ih jaki letipas Vidov, Jedogonja. Osim silnog letaja i jačine, kojom i drvetamože da izvali, sad se o Jedogonji u narodu priča, da je ono duh čovječji. Taj duh izilazičovjeku iz tijela u snu, pa toga čovjeka Jedogonje, kad umre, opraštaju se ljudi, što mu udarajupod nokte glogovo trnje. U bugaršticama, Vjedogonja je sjenovit. Ima više Jedogonja, i bijuse zaradi ljetine (Vuk. rječ., ib.). Kako znamo, ljetina je osobito od Vida; a što se tiče gloga,pridolazi i u priči Kojanovoj o Veljku Loviću (vidi naprijed. na str 87).Osim psa čuvara, vedična nam mitologija dosta osvjetljuje i dušmanina, kogaStrahina bije.Pjesme ga naše imenuju različito: Turčin Vlah-Alija, Den-Alija Vlahović,Balaban, Kavga, Tafo2. Što je on Turčin i Vlah, to je do umne navade našegapuka, koji pretura zle bogove u dušmane narodne3. Suparnik Strahini bio Vlah,t.j. Latinin, a poslije i Turčin. Bio, valjda, i Avar, Bugarin, što li, jer se u taborunjegovu, po pjesmi Vukovoj, govori manovski, pa do njega su Tuka iMandžuka, imena ova, kako mi se čini, hunska.2 Čojkovića pjevan,, 151.3 Vidi u predgovoru.Pravo ime zlotvoru iznosi nam pjesma nehote, gdje veli: mučna ala, TurčinVlak-Alija1, te i dalje vraća se na istu Halu: te se dvije ale poniješe2. NaHalu, ispravnije Alu, kano da je asonancija i samo ime Alija, pa i Bala u imenuBala-ban. Alija najlaglje mogao postati od mužkoga Al, Hal, koje je isto što iAla3, premda ga Vuk u rječniku ne bilježi: Evo muke i debela ala4! VidiTala, poganoga hala5! Progji se ala i belaja6! Ovoga Ala, ili Alu, nalazimo uVedama. Kišne krave muzare, oblaci, lete preko neba, preko pasišta nebesnih,rićući. Tjeraju ih vjetrovi, a sunce muze ih zrakama, vidilom svojim; iznabujanih im vimena rosi onda na zemlju njihovo mlijeko, kiša. Naša izreka:kiša muze (se), za obilati dažd7, čisto je vedična. Oblačne krave dvojake su:ili puštaju blagu kišu, ili je oporno drže u svojim mrkim zavojima. Nego oblacijesu, u isto doba, i djevojke8, pa su i ove dobre ili zle, vjerne ili nevjerne.1 Vuk. pjes., knj. II, 44, v. 160.2 V. 675,3 Al biti će zar jedno sa staroal. alь, opačina, i novosl. jal, zavist. Glede imena Bala, Bale,Baleša, ako to nije asonantno k Alu, onda bi moglo ići u jednaki red sa riječima baljota,baljast, baljav. Kad se govori volu, ili kozi, da je baljava to znači, da je crne glave (Vukrječ., pod Baljav). Ovako, Bala značio bi Crni.4 V. Krasića Narodne pjesme, knj. I, 7, v. 124, Pančevo 1880.5 Čojkovića pjevan., 93, v. 111.6 Više puta u pjesmama.7 Kiša muze, — noge puze. Vuk. rječ., pod Musti.