1
Jeremy NarbyTHE COSMIC SERPENT-DNA AND THE ORIGINS OFKNOWLEDGEcopyright © Jeremy Narby, 1995 J...
SADRŽAJ:Poglavlje 1 : Šumska televizija ………………… 4Poglavlje 2 : Antropolozi i šamani ….………… 11Poglavlje 3 : Majka ...
Šumska televizija Prvi put kad mi je jedan Ashaninka rekao kako je za ljekovitasvojstva biljaka doznao pijući halucinog...
Stručnjaci su odobravali ovu kolonizaciju i projekte uništavanjašume tvrdeći kako Indijanci svoja područja ne znaju racion...
Nakon četiri mjeseca terenskoga rada napustio sam Quirisharikako bih posjetio susjednu zajednicu Cajonari, udaljenu nekih ...
ayahuasca je šumska televizija. Možeš gledati slike i učiti stvari«.Prasnuo je u smijeh dok je to govorio, ali nitko drugi...
Još dvoje ljudi odlučilo je uzeti ayahuascu pod Rupertovim vod-stvom. U smiraj dana, nas četvorica sjedili smo na terasi u...
a usred ovih nejasnih misli, zmije su mi počele govoriti bez riječi.Objasnile su mi da sam samo ljudsko biće. Osjetio sam ...
kratkog vremena počeo sam se pitati što da radim. Toliko sam seslabo kontrolirao da sam se prepustio instrukcijama za koje...
Antropolozi i šamani Glavna zagonetka s kojom sam se susreo tijekom svogistraživanja ekologije Ashaninka sastojala se ...
Nije mnogo antropologa zavirilo u ovu zagonetku, no propustakademskih znanstvenika da razmotre tu vrstu misterija nijeogra...
Otac moderne antropologije, Bronislaw Malinowski, odgovor jepronašao razvijajući metodu objektivne analize »divljaka«. Tam...
narodi Amazone, naprimjer, u velikoj su mjeri uvučeni u gradnjuindustrijskog svijeta, kojemu su pridonijeli vitalnu kompon...
upada u trans i liječi ljude. Prvi ruski promatrači koji su izvještavalio djelovanjima tih samana opisivali su ih kao ment...
Odgovor je u ogledalu. Kad je antropologija bila mlada znanost,nesigurna oko vlastitog identiteta i nesvjesna shizofrene p...
Eliadeom nisu učinili iznimku, odbacujući njegov rad zbog njegova»latentnog misticizma«. Optužili su ga za izdvajanje simb...
ne posjedujemo neki oblik razumijevanja prema onome što ti ljudigovore kada kažu da im biljke same otkrivaju svoja blaga«....
Majka majke duhana je zmija Dva dana nakon mog prvog iskustva s ayahuascom hodao samšumom s Carlosom Perezom Shumom, s...
Carlos je rođen u dolini Perene L940. U dobi od pet godinaizgubio je roditelje u valovima epidemija koje su s dolaskom bij...
malenog, evo trave u kojoj ćete ga okupati. Nakon toga pustite gada se odmori. Sljedećeg dana već se moglo vidjeti poboljš...
Ashaninka iz doline Perene u dolinu Pichis, gdje su šume još bileslobodne od kolonizatora i bolesti. Nakon što je proživio...
»Tako se zove jer je tamo u brdima predstavnik životinja čije jeime Picha.« »Aha, oči Picha.« »Eto, sad razumiješ.« ...
kozmoloških vjerovanja svoje kulture, koju ju je i Weiss opširnodokumentirao 60-ih. Prema Weissu, Ashaninke vjeruju u ...
Stanovnici Quirisharija jasno su mi dali do znanja da ne bihtrebao prikupljati uzorke bilja. Međutim, mogao sam proučavati...
Doživio sam nekoliko drugih sličnih iskustava. Svaki put samprimijetio da su naizgled fantastična objašnjenja koja su mi d...
Nakon otprilike godinu dana u Quirishariju konačno samuvidio da je praktični duh mojih domaćina mnogo pouzdaniji unjihovom...
»Kad netko obavlja liječenje, kao što si ti neki dan radio zaSabina, kako funkcionira duhan? Ako si ti taj koji puši, kako...
netko sluša ayahuasqueroa dok pjeva čuje glazbu kakvu nikad niječuo, tako predivnu glazbu?« »Pa, to privlači duhove i,...
opet vidjeti strahovite zmije? Ispili smo gorku tekućinu. Činilo mi seda je Ruperto napunio moju šalicu manje nego drugima...
Kad smo stigli, Carlos je bio vidljivo uzrujan. Konačno mi jeobjasnio da je M. ispalio jednu od svojih strelica na njega, ...
moć. Ona je u vjerovanju biljci da ćeš imati više života. To je put.Zato oni kažu da postoji vrlo uzan put kojim nitko ne ...
Zagonetka u Riju Krajem 1986. otišao sam kući u ruralnu Švicarsku napisatisvoju dizertaciju. Dvije godine kasnije, pos...
dokumentacije tijekom administrativnih procesa. Najuspješniji subili projekti u peruanskim pokrajinama Putumayo, Napo iAmp...
urođeničkih naroda. Svjetske vlade spominjale su ga u svakomsporazumu koji su potpisivale; kozmetičke i farmaceutskekompan...
domašaja. Tijekom 40-ih godina prošlog stoljeća znanstvenici suotkrili da curare u velikoj mjeri olakšava kirurške zahvate...
Achuariji koriste za tretiranje gljivičnih oboljenja i lišće lozeAristolochia koje Tirioi kuhaju kao čaj protiv bolova u t...
Prvo, halucinacije ne mogu biti izvor pravih informacija, budućida se držati ih takvima po definiciji smatra psihozom. Zap...
Međutim, ni u jednom trenutku nisam zamišljao da moguriješiti zagonetku. Bio sam uvjeren da imam posla s esencijalnoparado...
Defokusiranje Dvanaest mjeseci nakon konferencije u Riju izdavač je prihvatiomoj prijedlog za knjigu o amazonskom šaman...
stvarnosti bi raslo - kao da ponekad čovjek mora vjerovati u redkako bi ga vidio, umjesto da bude obrnuto. Taj me je uv...
uspijeva vidjeti »trodimenzionalne slike«. Je li to možda način da sepogled opusti i da se šamanizam vidi jasnije? Tije...
maglama švicarskog platoa, počeo sam slijediti Holmesov primjer.Čim bi djeca otišla na spavanje, odlazio bih dolje u svoj ...
Ako nam nije poznato na koji način vidimo realne objekte kojisu pred nama, još manje nam je jasno kako percipiramo ono što...
U drugoj polovici 60-ih godina halucinogeni su postali ilegalni uzapadnom svijetu. Ubrzo potom, znanstvene studije tih sup...
Postalo mi je jasno da ayahuasqueroi u svojim vizijama nekakodobivaju pristup provjerljivim informacijama o svojstvima bil...
Desetak minuta kasnije ustao sam i nastavio hodati. Odjednomsu mi se misli opet okrenule stereogramima. Možda bih odgovorm...
daleke predjele galaksije. Prebačen u trans u kojem se nadnaravnočini prirodnim, shvatio sam da su antropolozi, uključujuć...
glavama plavih šojki i s ljudskim tijelima, »ne bez sličnosti spticolikim bogovima s grobnih slika drevnih Egipćana«. ...
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
of 141

Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)

podrijeklo DNA i samanizamNEVJEROVATNO DOBRA KNJIGA
Published on: Mar 3, 2016
Source: www.slideshare.net


Transcripts - Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)

  • 1. 1
  • 2. Jeremy NarbyTHE COSMIC SERPENT-DNA AND THE ORIGINS OFKNOWLEDGEcopyright © Jeremy Narby, 1995 Jeremy Narby KOZMIČKA ZMIJA DNK i podrijetlo znanja Oni koji vole mudrost moraju brojne stvari istraživati. ° HERAKLIT ° 2
  • 3. SADRŽAJ:Poglavlje 1 : Šumska televizija ………………… 4Poglavlje 2 : Antropolozi i šamani ….………… 11Poglavlje 3 : Majka majke duhana je zmija ... 19Poglavlje 4 : Zagonetka u Riju ………………… 33Poglavlje 5 : Defokusiranje ……………………. 40Poglavlje 6 : Uočavanje podudarnosti ………. 54Poglavlje 7 : Mitovi i molekule ………………… 73Poglavlje 8 : Kroz oči mrava …………………… 91Poglavlje 9 : Prijemnici i odašiljači ………….. 103Poglavlje 10 : Slijepa točka biologije …………. 115Poglavlje 11 : »Zašto ti je toliko trebalo?« …… 127O autoru …………………………………………… 141 3
  • 4. Šumska televizija Prvi put kad mi je jedan Ashaninka rekao kako je za ljekovitasvojstva biljaka doznao pijući halucinogeni napitak, mislio sam dase šali. Sjedili smo u šumi, pokraj grma čije je lišće, kako jeustvrdio, moglo izliječiti od ugriza smrtonosne zmije. »Te se stvarinauče kad piješ ayahuascu«, rekao je. Ali nije se smijao. Bilo je to 1985., u zajednici Quirisharija u dolini Pichis uperuanskoj Amazoni. Imao sam 25 godina i upravo započinjaodvogodišnje razdoblje terenskog istraživanja, kako bih doktoriraoantropologiju pri Stanfordskom sveučilištu. Moje me školovanjepripremilo na to da će ljudi pričati svakakve priče. Mislio sam da jemeni kao antropologu posao otkrivati što su zapravo mislili, poputneke vrste privatnog detektiva. Tijekom mog istraživanja ekologije Ashaninka, ljudi uQuirishariju redovito su spominjali halucinantni svijetayahuasqueroa ili šamana. U razgovoru o biljkama, životinjama,zemlji ili šumi pozivali bi se na ayahuasqueroe kao na izvor znanja.Svaki put sam se pitao što zapravo misle kad to govore. Pročitao sam, i to s užitkom, nekoliko knjiga Carlosa Castanedeo upotrebi halucinogenog bilja kod »Yaqui čarobnjaka«. No znaosam da je antropološka profesija u velikoj mjeri diskreditiralaCastanedu, optužujući ga za nevjerodostojnost, plagijatorstvo iizmišljanje. Iako ga nitko nije izrijekom okrivljavao zbog prevelikogpribližavanja predmetu istraživanja, činilo se jasnim kakosubjektivni uvid u autohtone halucinogene može uroditiproblemima unutar profesije. Za mene, te 1985. godine, svijetayahuasqueroa predstavljao je sivu zonu koja je za mojeistraživanje bila tabu. Povrh toga, moje istraživanje načina na koji Ashaninke koristeprirodna sredstva nije bilo neutralno. Ranih 80-ih međunarodneagencije za razvitak sipale su milijune dolara u »razvoj« peruanskeAmazone. On se sastojao u oduzimanju urođeničkih terirorija injihovom predavanju tržišno orijentiranim pojedincima koji ćepotom »razviti« džunglu pretvarajući je u pašnjake za krave. 4
  • 5. Stručnjaci su odobravali ovu kolonizaciju i projekte uništavanjašume tvrdeći kako Indijanci svoja područja ne znaju racionalnokoristiti. Htio sam dokazati suprotno, pripremajući ekonomske,kulturalne i političke analize koje pokazuju racionalnost načina nakoji Ashaninke koriste šumu. Naglašavati halucinogeno podrijetloekoloških spoznaja Ashaninka bilo bi kontraproduktivno za glavnutezu u podlozi mojih istraživanja. Nakon dva mjeseca na terenu, doživio sam neočekivan korakunatrag. Ostavio sam Quirisharije na deset dana kako bih u Limiobnovio svoju vizu. Na povratku u zajednicu naišao sam naravnodušnost. Sljedećeg dana, tijekom neformalnog druženja ispredkuće u kojoj sam stanovao, ljudi su me pitali je li istina da ću sevratiti u svoju zemlju da bih postao doktor. Pitanje me iznenadilo, sobzirom da sam svoje buduće zanimanje radije opisivao riječju»antropolog« nego »doktor«, ne bih li izbjegao brkanje s »praktičaremmedicine«. Pokazalo se da je nekoliko zaposlenika vladinograzvojnog projekta, Specijalnog projekta Pichis-Palcazu, za mogaizbivanja posjetilo Quirisharije i raspitivalo se o mojimaktivnostima. Ljudi su im, kao odgovor, pokazali moj fascikl suzorcima ljekovitog bilja. Zaposlenici projekta na to su izgrdilistanovnike Quirisharija što su takvi naivni Indijanci: zar neshvaćaju da namjeravam postali doktor i obogatiti se na njihovimbiljkama? Ustvari, te sam biljke klasificirao kako bih pokazao da tropskašuma, koja se stručnjacima što su iznad nje letjeli u avionima činila»neiskorištenom«, Ashaninkama, medu ostalim, predstavljaljekarnu. To sam objasnio stanovnicima Quirisharija još na početkusvog boravka. Međutim, znao sam da će bilo kakvo dodatnoobjašnjavanje samo potvrditi njihove sumnje, s obzirom da samdoista namjeravao postati »doktor«. Stoga sam predložio da smjestaobustavim prikupljanje ljekovitog bilja te sumnjivi fascikl povjerimosnovnoj školi zajednice. To je smirilo stvar i razriješilo napetost uzraku, ali isto tako i izmaknulo jedan od iskustvenih temelja nakojemu sam se nadao izgraditi tezu koja će pokazati racionalnuprirodu korištenja šume kod Ashaninka. 5
  • 6. Nakon četiri mjeseca terenskoga rada napustio sam Quirisharikako bih posjetio susjednu zajednicu Cajonari, udaljenu nekih 12kilometara hoda kroz šumu. Stanovnici Cajonarija dali su naznanje kako nije pravedno od Quirisharija što drže ekskluzivnopravo na antropologa koji daje poduku iz računanja. Bile su to ustvari neformalne lekcije iz aritmetike koje sam počeo davati nazahtjev zajednice. Narod Cajonarija toplo me dočekao. Proveli smo nekoliko večeripričajući priče, pjevajući u moj kasetofon, pijući pivo od manioke,mliječnu tekućinu koja ima okus poput hladne, fermentirane juheod krumpira. Tijekom dana učili smo aritmetiku, radili u vrtovimaili slušali pjesme snimljene prethodne večeri. Svatko je htio čutisvoju vlastitu izvedbu. Jedne večeri ispred kuće šestorica muškaraca i ja pili smo pivood manioke i čavrljali u sumraku. Razgovor je skrenuo na pitanje»razvitka«, temu koja je u dolini postala svakodnevna od dolaskaSpecijalnog projekta Pichis-Palcazu i njegova budžeta od 86milijuna dolara. Ashaninke su uglavnom izražavali nezadovoljstvojer im se neprestano govorilo kako ne znaju proizvoditi za tržište,dočim su njihovi vrtovi bili puni potencijalnih proizvoda i svatko jesanjao o tome da zaradi malo novca. Diskutirali smo o razlikama između poljoprivrede Ashaninka i»moderne« poljoprivrede. Već sam bio shvatio da su urođeničkivrtovi, usprkos očiglednom nedostatku reda, višekulturalnaumjetnička djela koja sadrže i do sedamdeset biljnih vrstapomiješanih kaotično, ali ne i slučajno. Tijekom razgovora hvaliosam njihove vještine i svoje čuđenje nad njihovim vrtlarskimmajstorstvom na kraju iskazao pitanjem: »Pa kako ste sve tonaučili?«. Čovjek po imenu Ruperto Gomez odgovorio je: »Znaš, brateJeremy, da bi shvatio to što te zanima moraš piti ayahuascu«. Naćulio sam uši. Znao sam da je ayahuasca glavni halucinogenkoji koriste starosjedilački narodi Zapadne Amazone. Ruperto, kojinije ispuštao tikvice s pivom, nastavio je povjerljivim tonom: »Nekikažu da je to okultno, i to je istina, ali nema u tome zla. U stvari, 6
  • 7. ayahuasca je šumska televizija. Možeš gledati slike i učiti stvari«.Prasnuo je u smijeh dok je to govorio, ali nitko drugi se nijenasmijao. Dodao je: »Ako želiš, mogu ti jednom pokazati«. Odgovorio sam da me to svakako zanima. Ruperto se tadupustio u usporedbe između moje »računarske« znanosti i njegove»okultne« znanosti. Živio je s narodom Shipibo, sjevernim susjedimapoznatima po svojoj moćnoj medicini. Prošao je potpunu pripremuza ayahuasqueroa, provodeći duge mjesece u šumi, jedući samobanane, manioku i srčiku palme i unoseći velike količinehalucinogena pod budnim okom Shipibo ayahuasqueroa. Upravo jeproveo osam godina daleko od Cajonarija, a tijekom tog vremenaslužio je i u peruanskoj vojsci - što je bio izvor njegova osobnogponosa. Sa svoje strane, imao sam određene predrasude premašamanizmu. »Istinskog« šamana zamišljao sam kao mudrog starca,tradicionalnog i odvojenog od svijeta; nekoga poput Don Juana uCastanedinim knjigama. Ruperto, skitnica koji je naučio tehnikedrugoga plemena, nije se podudarao s mojim očekivanjima.Međutim, nikakav mi mudri starac nije prišao s namjerom da meinicira i nisam kanio biti izbirljiv. Ruperto je svoj prijedlog izniospontano, javno i kao dio pogodbe. Zauzvrat ću mu dati poseban»napredni« tečaj računanja. Tako sam ponudu prihvatio, osobito jermi se činilo da se ona možda i neće ostvariti kad na kraju ispareučinci piva. Dva tjedna kasnije bio sam opet u Qurishariju kad se Rupertopojavio zbog svoje prve privatne lekcije. Na odlasku mi je rekao:»Vratit ću se sljedeće subote. Pripremi se dan ranije, ne jedi ništaslano ni masno, samo malo kuhane ili pečene manioke«. Dogovorenog dana vratio se s bocom punom crvenkastetekućine, začepljenom komadom suhog kukuruznog klipa. Nisamslijedio njegove instrukcije jer, duboko iznutra, cijelu stvar nisamuzeo ozbiljno. Ideja da uoči događaja ne jedem određenu hranuzvučala mi je kao praznovjerica. Za ručak sam gricnuo malodimljenog jelenjeg mesa i nešto pržene manioke. 7
  • 8. Još dvoje ljudi odlučilo je uzeti ayahuascu pod Rupertovim vod-stvom. U smiraj dana, nas četvorica sjedili smo na terasi utihlekuće. Ruperto je zapalio cigaretu koju je smotao od papira izbilježnice i rekao: »Ovo je toe«. Poslao ju je ukrug. Da sam u tomtrenutku znao da je toe vrsta dature, vjerojatno ne bih uvukao dim,jer biljka dature je opasan i moćan halucinogen naširoko poznat posvojoj toksičnosti. Toe je imao sladak okus, iako je cigaretni papirmogao biti i finiji. Zatim smo svi popili po šalicu ayahuasce. Izrazito je gorka i imaokus poput trpkog soka od grejpa. Pozlilo mi je trideset sekundinakon što sam je progutao. Za vrijeme trajanja doživljaja nisam pravio bilješke ni pratiovrijeme. Opis koji slijedi temeljen je na bilješkama koje samnapravio sljedeće večeri. Najprije nas je Ruperto namirisao parfimiranom vodom (aquaflorida) i duhanskim dimom. Potom je sjeo i počeo zvižukatinevjerojatno lijepu melodiju. Pred mojim zatvorenim očima počele su se pojavljivalikaleidoskopske slike, ali nisam se dobro osjećao. UsprkosRupertovoj melodiji, ustao sam kako bih izašao van i povratio.Izbacivši ostatke jelenjeg mesa i pržene manioke, vratio sam se sosjećajem olakšanja. Ruperto mi je rekao kako sam vjerojatnoizbacio i ayahuascu, te da, ukoliko želim, mogu dobiti još. Izmjeriomi je puls i proglasio me dovoljno jakim za »regularnu« dozu, kojusam progutao. Kad sam ponovno sjeo u mrak terase, Ruperto je iznova počeozviždati. U moju glavu počele su se slijevati slike. U svojimbilješkama opisao sam ih kao »neobične ili strašne: jedan aguti(šumski glodavac) s ogoljenim zubima i krvavom njuškom; blistave,sjajne, višebojne zmije; policajac koji mi zadaje probleme; moj otackoji me gleda zabrinuto...«. Duboke halucinacije su me preplavile. Ubrzo sam se našaoopkoljen dvjema gigantskim boama koje su se činile dugačkepetnaest metara. Bio sam prestravljen. »Te enormne zmije su ovdje,moje oči su zatvorene i vidim spektakularni svijet blistavih svjetala, 8
  • 9. a usred ovih nejasnih misli, zmije su mi počele govoriti bez riječi.Objasnile su mi da sam samo ljudsko biće. Osjetio sam kako mi seum lomi i u pukotinama ugledao beskrajnu aroganciju svojihpredrasuda. Najdublja je istina da jesam samo čovjek i da,najčešće, imam dojam da sve razumijem, a sad sam se našao usnažnijoj stvarnosti koju uopće ne razumijem i za koju, u svojojaroganciji, nisam ni slutio da postoji. Imao sam osjećaj da plačemzbog veličine i snage ovih otkrića. Onda mi je sinulo da je tosamosažaljenje dio moje arogantnosti. Toliko sam se posramio dase više nisam usudio osjećati sram. Bez obzira na sve, morao samopet povraćati.« Ustao sam osjećajući se potpuno izgubljeno, poput pijanoghodača po žici prekoračio sam florescentne zmije i, moleći ih zaoproštenje, odglavinjao prema prvom drvetu kraj kuće. Uspoređujem ovo iskustvo s riječima na papiru. No, u tomtrenutku, sam jezik se činio nedovoljnim. Pokušao sam imenovatito što vidim, no riječi uglavnom nisu prianjale za slike. To je bilouznemirujuće, kao da je moja posljednja veza sa »stvarnošću«prekinuta. Sama stvarnost činila se tek kao daleka i plošnauspomena. Ipak sam uspijevao razumjeti svoje osjećaje, poputonoga da sam »jadno malo ljudsko biće koje je izgubilo svoj jezik ižali samoga sebe«. Nikad se nisam osjećao toliko potpuno ponizno kao tada.Liježući uz drvo, ponovno sam počeo povraćati. Na jeziku Ashaninkiizraz za ayahuascu je kamarampi, od glagola kamarank,»povraćati«. Zatvorio sam oči, i sve što sam vidio bilo je crveno.Mogao sam vidjeti unutrašnjost svog tijela, crvenu. »Nisam rigaotekućinu, nego boje, električno crvenu, popni krvi. Grlo me boljelo.Otvorio sam oči i osjetio prisutnosti pokraj sebe, jednu tamnuslijeva, udaljenu oko metar od moje glave, i jednu svijetlu zdesna,također udaljenu jedan metar. Kako sam okrenut ulijevo, ne smetami tamna prisutnost, jer sam je svjestan. Ali skačem kad postanemsvjestan svijetle prisutnosti zdesna, i okrećem se da je pogledam.Ne mogu je zbilja vidjeti očima; osjećam se tako loše, i tako malokontroliram svoj razum, da je u biti ne želim vidjeti. Ostajemdovoljno pribran da shvatim kako ne povraćam pravu krv. Nakon 9
  • 10. kratkog vremena počeo sam se pitati što da radim. Toliko sam seslabo kontrolirao da sam se prepustio instrukcijama za koje sečinilo da dolaze izvan mene: sad je vrijeme da prestaneš povraćati,sad je vrijeme da pljuneš, ispuhneš nos, ispereš usta vodom, ali neda bi popio vodu. Žedan sam, ali tijelo me sprečava da pijem«. Pogledao sam izad sebe i vidio ženu Ashaninka odjevenu utradicionalnu dugačku pamučnu odoru. Stajala je oko sedammetara od mene i činilo se da levitira malo iznad zemlje. Mogao samje vidjeti u tami koja je postala jasna. Kvaliteta svjetla podsjetila mena one noćne scene u filmovima koji se snimaju danju s tamnimfilterom; nekako nije mračno, jer sjaji. Kako sam pogledao u tuženu koja je zurila u mene u tihoj i jasnoj tami, opet me osupnulaprisnost ovih ljudi sa stvarnošću koja me potpuno izokrenula i okojoj nisam imao ni najmanjeg pojma. »Još uvijek vrlo zbunjen, procijenio sam da sam učinio sve, pačak i isprao lice, i bio sam zapanjen što sam sve to uspio samnapraviti. Ostavio sam stablo, dvije prisutnosti i ženu koja levitira ivratio se grupi. Ruperto me upita: Jesu li ti rekli da ne piješ vodu?.Odgovorio sam: Da. Jesi li pijan (mareado)? Da. Sjeo sam i on jenastavio sa svojom pjesmom. Nikada nisam čuo ljepšu glazbu, tenježne staccate tako visoke da prelaze u zujanje. Pratio sampjesmu, i poletio. Letio sam zrakom, stotine metara iznad zemlje, igledajući dolje vidio potpuno bijeli planet. Najednom, pjesmaprestane i nalazim se na zemlji, misleći: Ne može sada prestati.Sve što mogu vidjeti su zbrkane slike, neke od njih erotskogsadržaja, poput žene s dvadeset dojki. Ponovno počinje pjevati ividim zeleni list, sa žilicama, pa ljudsku ruku, sa žilama, pa tako unedogled. Nemoguće je sjetiti se svega.« Postupno, slike su izblijedjele. Bio sam izmožden. Zaspao sambrzo poslije ponoći. 10
  • 11. Antropolozi i šamani Glavna zagonetka s kojom sam se susreo tijekom svogistraživanja ekologije Ashaninka sastojala se u tome što ti izuzetnopraktični i otvoreni ljudi, koji gotovo autonomno žive u amazonskojšumi, inzistiraju na tome da njihovo veliko botaničko znanje dolaziod halucinacija potaknutih biljkama. Kako to može biti istina? To što se znanstvenici već dugo iščuđavaju nad botaničkimspoznajama amazonskih urođenika zagonetku samo čini jošintrigantnijom. Kemijski sastav ayahuasce je tipičan slučaj.Amazonski šamani pripremaju avahuascu već tisućama godina.Napitak je nužno kombinacija dviju biljaka koje se zajedno kuhajusatima. Prva sadrži halucinogenu supstancu dimetiltriptamin, koju,kako se čini, luči i ljudski mozak, ali ovaj halucinogen nema učinakkad ga se proguta, jer ga blokira želučani enzim zvan monoaminoksidaza. Druga biljka, međutim, sadrži nekoliko supstanci kojeinaktiviraju upravo taj želučani enzim, dopuštajući halucinogenuda stigne u mozak. Sofisticiranost ovog recepta ponukala jeRicharda Evansa Schultesa, najpriznatijeg etnobotaničara 20.stoljeća, da primijeti: »Čovjek se pita kako su narodi u primitivnimdruštvima, bez poznavanja kemije ili fiziologije, došli na mogućnostda aktiviraju jedan alkaloid putem inhibitora monoamin oksidaze.Isključivo eksperimentiranjem? Vjerojatno ne. Primjeri su suvišebrojni, a s budućim istraživanjima mogli bi postati i brojniji«. Tako tu, eto, postoje ljudi bez električnih mikroskopa kojiizmeđu nekih 80.000 vrsta amazonskog bilja odabiru lišće grmljakoje sadrži halucinogeni moždani hormon i kombiniraju ga s lozomšto sadrži supstance koje inaktiviraju jedan enzim probavnogtrakta, onaj koji bi u protivnom blokirao halucinogeni učinak. A torade zato da bi promijenili svoju svijest. Postupaju kao da su upoznati s molekularnim svojstvimabiljaka i s umijećem njihova kombiniranja, a kad ih netko upitakako znaju te stvari, oni kažu da njihovo znanje dolazi izravno odhalucinogenog bilja. 11
  • 12. Nije mnogo antropologa zavirilo u ovu zagonetku, no propustakademskih znanstvenika da razmotre tu vrstu misterija nijeograničen samo na Amazonu. Tijekom 20. stoljeća antropolozi suširom svijeta istraživali šamanske prakse bez pravog razumijevanja. Kratka povijest antropologije otkriva slijepe točke u njezinomproučavanju šamanizma. U 19. stoljeću europski znanstvenici smatrali su da su nekerase razvijenije od drugih. Charles Darwin, jedan od utemeljiteljateorije evolucije, napisao je 1871.: »Kod civiliziranih nacija smanjenobujam vilice uzrokovan smanjenom upotrebom, uobičajen radrazličitih mišića koji služe za iskazivanje različitih emocija tepovećan obujam mozga zbog veće intelektualne aktivnosti,zajednički stvaraju zamjetljiv učinak na njihovu opću pojavnost uusporedbi s divljacima«. Antropologija je utemeljena u drugoj polovici 19. stoljeća kakobi proučavala »primitivna« društva, društva iz »kamenog doba«.Njezin naglašeni cilj bio je shvatiti odakle smo to »mi« Europljanidošli. Problem za mladu disciplinu predstavljala je ne-razumskapriroda njezinog objekta proučavanja. Prema Edwardu Tayloru,jednom od prvih antropologa: »Divljaci su izvanredno neuki kakokad je riječ o fizikalnom, tako i kad je riječ o moralnom znanju.Pomanjkanje discipline čini njihovo mišljenje sirovim, a njihovedjelatnosti neučinkovitima u iznenađujućem stupnju, a tiranijatradicije na svakom koraku nameće im stavove i običaje naslijeđeneiz drukčije faze kulture, pa time gube razumnost za koju čestomožemo primijetiti da je posjeduju u ranim stupnjevima razvoja.Rasuđujući prema našim uobičajenim modernim standardimaznanja, koje je u svakom smislu visoko u usporedbi s njihovim,mnogo od onoga za što oni vjeruju da je istina mora se oboriti kaolažno«. Pitanje je bilo: kako se takva nesuvislost može znanstvenoproučavati? 12
  • 13. Otac moderne antropologije, Bronislaw Malinowski, odgovor jepronašao razvijajući metodu objektivne analize »divljaka«. Tametoda, koja se koristi i danas, a naziva se »sudionik promatrač«,podrazumijeva da antropolog živi u bliskom kontaktu surođenicima te da ih pritom promatra s odmakom. Motreći realnosturođenika suzdržanim pogledom, antropolog uspijeva uvesti »zakoni poredak u ono što se činilo kaotičnim i čudnim«. Od 30-ih godina 20. stoljeća nadalje, antropologija je u svomproučavanju drugih opsesivno tragala za redom, kako bi se uzdiglado statusa znanosti. Pritom je stvarnost transformirala u gotovoneshvatljive rasprave. Evo jednog izvatka iz knjige Claude Levi-Straussa Elementarnestrukture srodstva (1949.), koja predstavlja jedan od tekstovaputem kojih je antropologija uspjela zadobiti status znanosti:»Primjerice, u normalnom sustavu od osam pododjela, unuk ćereproducirati pododjel oca svoga oca ženeći se kćerkom kćerkemajčine majke brata. Odstupanja između tradicionalnog sustava inovog poretka kod Marimbata okončavaju u praksi identificiranjakćerke majčinog brata i kćerke kćeri brata majčine majke kaomogućih ženidbenih partnera, drugim riječima, za TJANAMA:nangala = nauola. Prema tome, TJIMIJ muškarac ženi se namijženom. Otac dokazuje da je njegova kćer nalyeri (što je uobičajenipododjel). Međutim, žena namij je prema srodstvu purima, kćerkasestrinog sina pogodna za ženidbu, no prema pododjelima ona jesestra. Posljedično tome, njezina kćer je nabidjin, jer premaurođeničkim pravilima, formuliranim u matrilinearnom idiomu:namij čini nabidijn. Iz ovoga nastaje proturječje bilo da supododsjeci patrilinearni ili matrilinearni«. Baš kad je antropologija mislila kako se, zahvaljući takvim»strukturalističkim« diskursima, uspostavila unutar znanstvenezajednice, doživjela je temeljno nazadovanje. Njezin objektizučavanja, ti primitivci koji žive izvan vremena, počeli su nestajatikao snijeg na suncu: do sredine 20. stoljeća postalo je nevjerojanoteško pronaći »prave« urođenike koji nikad nisu imali nikakvogdodira s industrijskim svijetom. Dapače, takvi narodi možda nikad inisu postojali. Već u drugoj polovici 19. stoljeća starosjedilački 13
  • 14. narodi Amazone, naprimjer, u velikoj su mjeri uvučeni u gradnjuindustrijskog svijeta, kojemu su pridonijeli vitalnu komponentu,gumu. Većina njih još otada koristi metalna oruđa industrijskogpodrijetla. Tijekom 1960-ih, kriza je antropologiju gurnula u dvojbu»poststrukturalističke« samokritičnosti. Antropolozi su došli dospoznaje da svojom prisutnošću utječu na stvari, da su i sami nekavrsta kolonijalnih agenata i da je, još gore, njihova metodologijapuna napuklina. Već pojam sudionika promatrača sam je po sebikontradikcija, budući da je nemoguće promatrati ljude s visoka dokistodobno sudjelujete u njihovim djelatnostima, jednako kao štoutakmicu u kojoj igrate ne možete gledati s tribina. Antropološkametoda osuđivala je svoje praktikante na »ples na rubu paradoksa«i na igranje shizofrene uloge igrača-komentatora. Nadalje,objektivni pogled antropologa ne može obuhvatiti samoga sebe, aoni koji tim putem teže objektivnosti nisu kadri uočiti vlastitepredrasude. Kako je to izrazio Pierre Bourdieu, objektivizam»propušta objektivirati svoje objektivirajuće veze«. Antropolozi su otkrili kako je njihov pogled bio oruđedominacije i da je njihova disciplina bila ne samo dijetekolonijalizma, nego je upravo i kroz njihovo djelovanje služilakolonijalnoj svrsi. »Nepristrani i nadkulturalni jezik promatrača«zapravo je bio kolonijalni diskurs i oblik dominacije. Rješenje za disciplinu sastojalo se u pristajanju na to da onanije znanost, nego oblik interpretacije. Na to je došao i sam ClaudeLevi-Strauss: »Humanističke znanosti su znanosti jedino na načinsamoobmanjujuče prijevare. Jurišaju na nesavladive granice, jerrealnosti koje žele razumjeti spadaju u isti red kompleksnosti kao iintelektualna sredstva kojima ih pregrupiravaju. Zbog toga sunesposobne vladati svojim objektom i uvijek će to biti«. Antropolozi su izumili riječ »šamanizam« kako bi klasificiralinajneshvatljivije prakse »primitivnih« naroda. Riječ »šaman« izvorno je sibirska. Njezina etimologija nije posvejasna. U jeziku Tungus, saman je osoba koja udara u bubanj, 14
  • 15. upada u trans i liječi ljude. Prvi ruski promatrači koji su izvještavalio djelovanjima tih samana opisivali su ih kao mentalno bolesne. Od ranog 20. stoljeća antropolozi su progresivno proširiliupotrebu ovog sibirskog pojma te pronašli šamane u Indoneziji,Ugandi, na Arktiku, u Amazoni. Neki su svirali bubnjeve, drugi pilibiljne pripravke i pjevali; jedni su tvrdili da liječe, drugi da tjerajuuroke. Jednoglasno su smatrani neurotičarima, epileptičarima,psihotičnim, histeričnim ili shizofreničnima. Kako piše George Deverux, autoritet u tom području: »Ukratko,nema razloga niti opravdanja da se šamani ne bi smatrali izrazitimneuroticima, pa čak i psihoticima. Dodatno, šamanizam je često ikulturna distonija... Ukratko, držimo da je šaman umnoporemećena osoba. Tog su mišljenja i Kroeber i Linton«. Sredinom 20. stoljeća antropolozi su počeli uviđati ne samo da»primitivci« kao takvi ne postoje, nego i da šamani nisu ludi.Promjena je nastupila naglo. Godine 1949. Claude Levi-Straussizjavio je u svom ključnom eseju kako je šaman, daleko od toga daje mentalno bolestan, u stvari vrsta psihoterapeuta - razlika je utome što »psihoanalitičar sluša, dok šaman govori«. ZaLevi-Straussa, šaman je iznad svega stvaratelj poretka, koji liječiljude transformirajući njihove »nekoherentne i proizvoljne boli« u»urednu i shvatljivu formu«. Šaman kao kreator poretka postao je kredo nove generacijeantropologa. Od 1960. do 1980., priznati autoriteti te disciplinedefiniraju šamana kao stvaratelja reda, gospodara kaosa ili onogakoji izbjegava nered. Naravno, stvari se nisu odvijale tako jednostavno. Do kasnih60ih, nekoliko pripadnika stare škole nastavilo je s tvrdnjama da ješamanizam oblik mentalne bolesti, a tijekom 70-ih postalo jepomodno predstavljati šamane kao stručnjake za sva područja kojiigraju »ulogu liječnika, farmakologa, psihoterapeuta, sociologa,filozofa, odvjetnika, astrologa i svećenika«. Konačno, tijekom 80-ih,nekolicina ikonoklasta ustvrdila je da su šamani kreatori nereda. Tko su dakle ti šamani? Shizofrenici ili stvaratelji reda?Majstori za sve ili tvorci kaosa? 15
  • 16. Odgovor je u ogledalu. Kad je antropologija bila mlada znanost,nesigurna oko vlastitog identiteta i nesvjesna shizofrene prirodevlastite metodologije, smatrala je šamane mentalno oboljelima.Kada je »strukturalna« antropologija počela polagati pravo na statusznanosti, a antropolozi se zaokupili pronalaženjem reda u neredu,šamani su postali kreatorima reda. Kad je disciplina otišla u»poststrukturalističku« krizu identiteta, nesposobna da odluči je liznanost ili način interpretiranja, šamani su počeli obavljati svevrste profesija. Naposljetku, neki antropolozi počeli su propitivatiopsesivnu potragu svoje discipline za redom, i gledati šamane kaoljude čija moć leži u upornom propitivanju i potkopavanju potrageza redom«. Čini se, prema tome, da realnost koja se skriva iza koncepta»šamanizma« reflektira gledišta antropologa, neovisno o tome izkojeg kuta dolaze. Godine 1951., nekako u vrijeme kada je Levi-Strausstransformirao shizofreničnog šamana u psihoanalitičara-kreatorareda, Mircea Eliade, jedan od istaknutih autoriteta povijesti religija,objavio je današnji klasik Šamanizam: Arhaične tehnike ekstaze.Do danas, to je jedini pokušaj svjetske sinteze na ovu temu. Eliade, koji nije obrazovan za antropologa, nije vidio nimentalnu bolest niti stvaranje reda. Umjesto toga ukazao je nazapanjujuće sličnosti u praksi i konceptima šamana iz čitavogsvijeta. Gdje god ovi »tehničari ekstaze« djelovali, oni suspecijalizirani za trans tijekom kojega njihova »duša, kako sevjeruje, napušta tijelo i uzdiže se u nebo ili spušta u podzemnisvijet«. Svi oni govore »tajni jezik« koji su naučili izravno od duhova,oponašanjem. Govore o ljestvama - ili o lozi, užetu, spiralnimstepenicama, zavrnutim pletenim ljestvama koje povezuju nebesa izemlju i koje koriste kako bi dobili pristup svijetu duhova.Smatraju da su ti duhovi došli s neba i da su stvorili život na zemlji. Antropolozi rijetko znaju cijeniti kad intelektualaci čije seznanje temelji na knjigama koriste njihov rad ne prljajući vlastitečizme, a pritom otkriju veze koje oni sami nisu vidjeli. Ni s 16
  • 17. Eliadeom nisu učinili iznimku, odbacujući njegov rad zbog njegova»latentnog misticizma«. Optužili su ga za izdvajanje simbola izkonteksta, iskrivljavanje i izvrtanje činjenica, za uništavanjesociokulturnog aspekta fenomena i njegovo guranje u ćorsokakmisticizma. Nedavno je rečeno čak i kako je Eliadeova predodžba ozvjezdanom letu »potencijalno fašistoidan prikaz liječenja trećegsvijeta«. Međutim, usprkos ovim kritikama, Eliade je prije mnogihantropologa shvatio kako je korisno ozbiljno uzeti narode i njihoveobičaje i obratiti detaljnu pozornost onome što govore i rade. Neki su antropolozi shvatili da se akademsko proučavanješamanizma vrtjelo u krug. To ih je dovelo do kritike same ideje»šamanizma«. Clifford Geertz, primjerice, napisao je da ješamanizam jedna od onih »dosadnih kategorija putem kojihetnografi religija obezvrijeđuju svoje podatke«. Međutim, napuštanjem koncepta »šamanizma«, kao što se prijetridesetak godina dogodilo s idejom »totemizma«, neće se rasvijetlitirealnost na koju se on odnosi. Poteškoća sa zahvaćanjem»šamanizma« leži ne toliko u samom konceptu, koliko u pogleduonih koji ga koriste. Akademska analiza šamanizma uvijek će bitiracionalno proučavanje neracionalnoga - drugim riječimapretpostavka koja sadrži kontradikciju, slijepa ulica. Primjer koji u tom smislu možda najviše otkriva dao je LuisEduardo Luna, autor izvrsne studije šamanizma mestizoayahuasqueroa iz peruanske Amazone, koji prakticiraju obliknarodne medicine kojeg nazivaju vegetalismo, a temeljen je nahalucinogenom bilju, pjevanju i držanju dijeta. Luna se fokusira natehnike tih šamana i izvještava o njihovim mišljenjima neupuštajući se u interpretacije, Piše »Oni kažu da je ayahuascadoktor. Posjeduje jak duh i smatra se inteligentnim bićem s kojimje moguće uspostaviti vezu i od kojeg je moguće dobiti znanje i moć,ukoliko se čovjek pažljivo držao dijete i drugih recepata«. Luna ipakpiše racionalnim jezikom za racionalne ljude (»nas«), a nijeracionalno tvrditi da su određene biljke inteligentna bića sposobnaza komunikaciju. Luna, koji na nekoliko stranica istražuje pitanje»biljaka-učitelja«, završava zaključkom: »Ništa se ne može reći... dok 17
  • 18. ne posjedujemo neki oblik razumijevanja prema onome što ti ljudigovore kada kažu da im biljke same otkrivaju svoja blaga«. Čovjekne može zamisliti da je to što govore stvarno, jer u stvarnosti kakvu»mi« poznajemo, biljke ne komuniciraju. Tu se nalazi slijepa točka. 18
  • 19. Majka majke duhana je zmija Dva dana nakon mog prvog iskustva s ayahuascom hodao samšumom s Carlosom Perezom Shumom, svojim glavnim Ashaninkasavjetnikom. Carlos, u dobi od 45 godina, bio je iskusantabaquero-ayahuasquero koji je, također, imao dosta posla smisionarima i kolonistima. Stigli smo do rijeke koju smo trebaliprijeći i tu smo zastali. Trenutak mi se činio pogodnim da postavimnekoliko pitanja, osobito jer je i Carlos sudjelovao u halucinantnojseansi dvije noći ranije. »Tio [ujače]«, upitao sam, »što su onegigantske zmije koje čovjek vidi kad pije ayahuascu?«. »Drugi putuzmi kameru pa ih slikaj«, odgovorio je. »Tako ćeš ih moćianalizirati kad god ti bude dosadno«. Nasmijao sam se, objašnjavajući kako ne mislim da bi se vizijepojavile na filmu. »Naravno da bi«, rekao je, »kad su im boje takosjajne«. S tim riječima je ustao i počeo koračati preko rijeke. Gacao sam za njim razmišljajući što mi je to sad rekao. Nije mini palo na pamet da bi netko zaista pomišljao na fotografiranjehalucinacija. Bio sam siguran kako bih, da sam i pokušao, dobiosamo fotografiju mraka. Ali znao sam i da mu time ne bih dokazaoništa, jer on uvijek može dovesti u pitanje sposobnosti mojekamere. U svakom slučaju, čini se da ovi ljudi smatraju vizijeproizvedene uzimanjem halucinogenog bilja u najmanju rukujednako stvarnima kao što je svakodnevna stvarnost koju svividimo. Nekoliko tjedana kasnije počeo sam snimati seriju razgovora sCarlosom, koji je pristao ispričati mi svoju životnu priču. Prvevečeri, sjeli smo na terasu njegove kuće, okruženi zvukovima noćnešume. Kerozinska lampa napravljena od konzerve i pamučnog fitiljabacala je treperavo svjetlo i puštala crnkast dim. Bez obzira na moju obuku, to mi je bio prvi put u životu da snekim radim intervju. Nisam znao odakle bih počeo, pa sam gazamolio da krene otpočetka. 19
  • 20. Carlos je rođen u dolini Perene L940. U dobi od pet godinaizgubio je roditelje u valovima epidemija koje su s dolaskom bijelihnaseljenika poharale to područje. Ujak se brinuo o njemu nekolikogodina. Onda je otišao u adventističku misiju, gdje je naučiogovoriti, čitati i pisati španjolski. Ovo što slijedi je izvadak iztranskripta tog prvog intervjua. Razgovarali smo na španjolskom,koji nije ni njegov ni moj materinji jezik, kao što otkriva i doslovniprijevod: »Moj ujak je bio tabaquero. Gledao sam ga kako uzima punoduhana, suši ga malo na suncu i kuha. Pitao sam se što bi to moglobiti. To je duhan, rekao mi je ujak, a kad je mješavina bila dobra icrna počeo bi je isprobavati malim štapom. Mislio sam da je toslatko, kao koncentrirani sok od kane. Kad bi pojeo svoj duhan,mogao je ljudima dati dobar savjet. Mogao im je reći to je dobro ilito nije dobro. Ne znam što danas kažu intelektualci, ali u tovrijeme su svi adventisti misionari govorili: on sluša svoje štapove,sluša Sotonu. Nije imao nikakve knjige da mu pomognu vidjeti, aliono što je govorio bila je istina: Svi su se okrenuli od ovih stvari,sad svi idu misionarima. Ne umijem čitati, ali znam kako se radeove stvari. Znam kako se uzima duhan i znam sve ove stvari. Itako, kad je govorio, ja sam slušao. Rekao mi je: Slušaj nećače, kadodrasteš nadi si ženu da paziš na nju, ali prije toga moraš ne samonaučiti pisati, nego moraš također naučiti i ove stvari«. »Naučiti uzimati duhan?«, pitao sam. »Uzimati duhan i liječiti. Kad bi ljudi došli k njemu moj ujak birekao: Zašto me pitaš da te liječim kad kažeš da sada kad si umisiji poznaješ Boga, a ja Boga ne poznajem ? Zašto ne pitašpastora da se moli, kad on kaže da može liječiti ljude molitvama?Zašto ne ideš k njemu?. Ali svejedno bi ih liječio. Izvadio bi svojukoku, počeo bi je žvakati, sjeo bi dolje kao nas dvojica sada. Tada bipočeo gutati svoj duhan. U međuvremenu, gledao sam ga i pitao štoradi. Prvi put kad sam ga gledao dok liječi rekao je: Dobro, donesitemi bolesnu bebu. Prvo je dodirnuo bebu, pa joj opipao puls. Ah,vidim, nije dobro. Bolest je tu. Potom, počeo je sisati mjesto [zvuksisanja]. Onda, ispljunuo je ovako: ptt! Onda opet, pa treći put: ptt!Tako, vrlo dobro. Onda je rekao majci: Nešto je šokiralo ovog 20
  • 21. malenog, evo trave u kojoj ćete ga okupati. Nakon toga pustite gada se odmori. Sljedećeg dana već se moglo vidjeti poboljšanjebebinog zdravlja. Tako mi se to svidjelo i odlučio sam naučiti. Oooo!Kad sam prvi put uzeo duhan, nisam spavao.« »Koliko si bio star?« »Imao sam osam godina. Mislio sam da je duhan sladak. Ali bioje tako gorak da ga nisam mogao ni progutati. Moj ujak je rekao:To je tajna duhana. Onda mi je pokazao sve. Dao mi je tikvu sduhanom. Malo po malo naučio sam uzeti ga i izdržati. Dosta brzo samprestao povraćati.« »Je li te tvoj ujak naučio i kako uzimati ayahuascu?« »Ne, to sam naučio kasnije, od svog svekra...« Tijekom sljedećih mjeseci snimio sam otprilike dvadeset sati»struje svijesti« Carlosova života. Španjolski je govorio bolje negoitko drugi u Quirishariju. Ranije je podučavao španjolskom i drugeAshaninke u adventističkoj školi. Kako bilo, njegova je gramatikabila fleksibilna, a govorio je u neočekivanim ritmovima,naglašavajući svoje rečenice pauzama, gestama i zvukovima koji sulijepo zaokruživali njegov vokabular, no koje je teško izraziti upisanom jeziku. Nadalje, njegov je narativni stil varirao odpripovijedanja u prvom licu do komentara pripovijedača kojitakođer ima ulogu lika. To je bez sumnje mnogo prikladnije zaoratorij, ili radio-dramu, nego za tekst. Snimajući Carlosovu životnu priču nisam nastojao uspostavitigledište »tipičnog« Ashaninke. Radije sam pokušao, prateći osobniput jednog čovjeka, zahvatiti u neke specifičnosti lokalne historije.Osobito su me zanimala pitanja teritorija u dolini Pichis: tkoposjeduje koju zemlju, otkada? Tko koristi koja sredstva? Kako toveć biva, ukupna povijest Ashaninki u 20. stoljeću pobliže jeodređena progresivnom eksproprijacijom njihovih terirorija odstrane došljaka, a to otkriva i Carlosova priča. Carlosovo rodno mjesto, dolina Perene, bila je prva regijaAshaninki koja će doživjeti kolonizaciju. Do 1940. veći diostarosjedilačke zemlje u regiji već je bio konfisciran. Deset godinakasnije, mlado siroče Carlos slijedilo je masovnu migraciju 21
  • 22. Ashaninka iz doline Perene u dolinu Pichis, gdje su šume još bileslobodne od kolonizatora i bolesti. Nakon što je proživio dvadeset išest godina u novoj domovini, Carlos je bio izabran upredsjedništvo kongresa Udruženja urođeničkih zajednica Pichisa(Association of the Indigenous Communities of the Pichis,ACONAP). Cilj ove organizacije bio je braniti urođeničku zemlju odnovih naleta kolonizacije. Nakon četiri godine, kad ga je ugrizlazmija, Carlos je bio prisiljen napustili svoju službu. U to se vrijemevratio u Quirishari kako bi se izliječio »avahuaseom i drugimbiljkama". Kad sam se ja pojavio 5 godina kasnije, on je živio kaoumirovljeni političar, zadovoljan svojim spokojem, ali nostalgičanprema nekadašnjim borbama. Izgledalo je kao da mu godi idejapovjeravanja vlastitih memoara posjetitelju-antropologu. Tijekom naših razgovora često sam zapitkivao Carlosa omjestima na kojima je živio, usmjeravajuči razgovor na čvrsto tlodruštvene geografije. No on je redovito odgovarao na način koji jeupirao prema šamanizmu i mitologiji. Na primjer: »Potres u Pereneu, je li bio 1948. ili 1947.?« »1947.« »I gdje si ti bio u to vrijeme?« »Naravno, u to vrijeme sam bio mali. To se desilo u Pichanaki.Ubilo je troje ljudi. Pichanaki je bila lijepa zaravan, ali sada tamoviše od dvadeset metara zemlje prekriva staro selo. Bila je to plodnaravnica, dobra za kukuruz.« »A zašto se to mjesto zove Pichanaki?« »To ime dali su mu prvi mještani u staro vrijeme, tabaqueroi,ayahuasqueroi. Kako sam ti objasnio, njima je u njihovim vizijamajednostavno rečeno da se rijeka zove Pichanaki.« »Ah, da. A znači li što Pichanaki? Sva ta mjesta koja završavajuna -aki, kao na primjer i Yurinaki, što znači -aki?« »To znači da ima mnogo minerala u središtima tih mjesta. Riječznači oko na našem jeziku«. »A Picha?« 22
  • 23. »Tako se zove jer je tamo u brdima predstavnik životinja čije jeime Picha.« »Aha, oči Picha.« »Eto, sad razumiješ.« Često sam pitao Carlosa da mi objasni podrijetlo naziva mjesta.On bi bez iznimke odgovarao kako ih je priroda sama obznanilaayahuasqueroima-tabaqueroima, kroz njihove halucinacije: »Na tajnačin priroda govori, jer u prirodi je Bog, a Bog nam se obrača kroznaše vizije. Kad ayahuasquero pije svoj napitak, duhovi mu sepredstavljaju sve objašnjavaju«. Slušajući Carlosove priče postupnosam se zbližio s nekim likovima iz mitologije Ashaninka. Primjerice,često je pričao o Avireriju: »Prema našem drevnom vjerovanju, on jejedan od šuma, on je naš bog. On je onaj koji je došao na zamisaoda se pojave ljudi«. Carlos je također spominjao nevidljiva bića,zvana maninkari, koja se nalaze u životinjama, biljkama,planinama, brzacima, jezerima i nekim kristalima, i koji su izvorišteznanja: »Maninkariji su nas naučili kako presti i tkati pamuk i kakopraviti odjeću. Prije toga naši su preci živjeli goli u šumi. Tko bi nasdrugi naučio tkati? Tako je rođena naša pamet i tako smo miurođenici iz šume naučili tkati«. U Quirishari nisam došao proučavati mitologiju urođenika.Dapače, smatrao sam da je proučavanje mitologije beskorisna i»reakcionarna« prošlost. Ono što je po mom mišljenju bilo važno bilisu hektari konfiscirani u ime »razvitka« i milijuni dolara umeđunarodnim fondovima kojima se financirala ta operacija.Svojim istraživanjem htio sam pokazati da se istinski razvitakponajprije sastoji u priznavanju teritorijalnih prava urodeničkihnaroda. Moje gledište bilo je materijalističko i političko, prije negomističko. Tako sam, nakon devet mjeseci u Quirishariju, gotovoprotiv svoje volje počeo čitati doktorsku dizertaciju Geralda Weissao mitologiji Ashaninka, nazvanu Kozmologija Campa Indijanacaistočnog Perua. »Campa« je pogrdna riječ koju Ashaninke ne vole, akoja se donedavno koristila za njihovo označavanje. Čitajući te teze shvatio sam da Carlos ne izmišlja fantastičnepriče. Naprotiv, pružao mi je koncizne elemente glavnih 23
  • 24. kozmoloških vjerovanja svoje kulture, koju ju je i Weiss opširnodokumentirao 60-ih. Prema Weissu, Ashaninke vjeruju u postojanje nevidljivihduhova zvanih maninkari, što doslovno znači »oni koji su skriveni«,koji se ne mogu vidjeti niti uzimanjem duhana i ayahuasce. Oni setakođer nazivaju ashaninka, »naši«, jer se smatraju precima skojima je čovjek u srodstvu. Kako su ti maninkariji također prisutniu biljkama i životinjama, Ashaninke sebe smatraju članovima isteobitelji kojoj pripadaju i heroni, vidre, kolibrići, i tako dalje, a svi suoni peroni ashaninka, svi naši od davnina. Neki maninkariji važniji su od drugih. Weiss ove duhoverazlikuje po hijerarhiji. Avireri, bog koji stvara transformacijom,najmoćniji je od svih. U mitovima Ashaninki, Avireri zajedno sasvojom sestrom stvara godišnja doba glazbom svoje panove frule.Ljudska bića oblikuje pušući na zemlju. Potom lunja sa svojimunukom Kirijem, transformirajući tu i tamo ljude u insekte, voćke,životinje ili nakupine kamenja. Naposljetku, Avireri se napije nafešti. Njegova zločesta sestra pozove ga da pleše te ga gurne u rupukoju je prethodno iskopala. Polom se pretvara da ga želi izvući vanbacajući mu vlakno, uzicu, konačno i uže, ali ništa što bi bilodovoljno Čvrsto. Avireri odluči pobjeći tako da prokopa tunel upodzemni svijet. On završi na mjestu koje se zove »kraj rijeke« gdjese oko njega omota loza penjačica. Odatle on nastavlja održavatisvoju brojnu djecu na zemlji. I Weiss zaključuje: »Tamo Avireriostaje do danas, nesposoban da se kreće zbog loze koja ga sapinje«. Naposljetku, Weiss uzgredno bilježi: »Da ne bi bilo dvojbe, iakoove priče treba klasificirati kao mitove i prema njima se takoodnositi, za Campase one predstavljaju pouzdana izvješča ostvarnim događajima koja su se usmenom predajom prenosila odprijašnjih generacija, izvješća o događajima jednako stvarnim kaošto je bilo koji događaj iz prošlih godina kojega se netko još sjeća ilije o njemu čuo od nekoga«. Imao sam isti utisak kao i Weiss: moji Ashaninka informatoriraspravljali su o mitološkim likovima i događajima kao da sustvarni. To mi se činilo prilično čudnovatim, ali nisam to govorio.Kao antropolog bio sam naučen poštivati tuđa vjerovanja. 24
  • 25. Stanovnici Quirisharija jasno su mi dali do znanja da ne bihtrebao prikupljati uzorke bilja. Međutim, mogao sam proučavatinjihovu upotrebu šume kako god sam htio i mogao sam isprobavatinjihove biljne lijekove. Tako, kad god sam imao kakav zdravstveni problem, a ljudi bimi rekli da znaju lijek, ja sam ga probao. Rezultati su čestonadilazili ne samo moja očekivanja, nego i samo moje razumijevanjestvarnosti. Na primjer, još od sedamnaeste godine patio sam odkroničnih bolova u leđima koje sam zaradio previše igrajući tenis uadolescentskoj dobi. Konzultirao sam se s nekoliko europskihliječnika koji su koristili kortizonske injekcije i tretmane toplinom,ali nije pomoglo. U Quirishariju bio je čovjek, Abelardo Shingari,poznat po svom »liječenju tijela«. Predložio je da liječimo moju bol uleđima uzimanjem sanango čaja u vrijeme mladog mjeseca.Upozorio me je da ću osjećati hladnoću, da će mi se tijelo dva danačiniti gumasto i da ću vidjeti neke slike. Bio sam skeptičan, razmišljajući kako bi, da je doista mogućeizliječiti kroničnu bolest kičme s pola šalice biljnoga čaja, zapadnamedicina to svakako znala. S druge strane, mislio sam da vrijedipokušati, jer ne može biti manje učinkovito od injekcija kortizona. Jednog ranog jutra, dan nakon mladog mjeseca, popio sam čajod sananga. Dvadeset minuta kasnije preplavio me val hladnoće.Osjećao sam se promrzlo do kostiju. Oblijevao me hladni znoj inekoliko sam puta morao iscijedili majicu. Nakon 6 razmjernoteških sati osjećaj hladnoće je prošao, ali više nisam kontroliraopokrete tijela. Nisam mogao hodati a da ne padnem. Nekih petminuta gledao sam gigantski stup višebojnog svjetla preko neba -samo moja halucinacija. Nedostatak koordinacije trajao je četrdeseti osam sati. Ujutro trećeg dana moja bol u leđima je nestala. Dodanas se nije vratila. Ni sada nisam sklon vjerovati u priče ove vrste osim ako ih samne doživim, pa tako ne pokušavam nikoga uvjeriti u učinkovitostsananga. Međutim, s moje točke gledišta, Abelardo je izveo trik kojimi se činio više biokemijski nego psihosomatski. 25
  • 26. Doživio sam nekoliko drugih sličnih iskustava. Svaki put samprimijetio da su naizgled fantastična objašnjenja koja su mi davalina kraju bivala potvrđena u praksi, kao na primjer ono da ti »čajkoji popiješ na mladi mjesec pretvara tijelo u gumu i liječi bol uleđima«. Tako sam počeo vjerovati doslovnim opisima svojih prijatelja izQuirisharija iako nisam razumijevao mehanizme njihova znanja. Dapače, u svakodnevnom životu s njima stalno me jezapanjivala njihova istinska praktičnost. Oni nisu pričali o tomekako će nešto napraviti; jednostavno bi to napravili. Jedan danšetao sam šumom s čovjekom po imenu Rafael. Spomenuo samkako bih trebao novo držalo za sjekiru. Namah je prestao pratititrag, mrmljajući »aha, da«, te mačetom odsjekao komad tvrdogstabalca nekoliko koraka od puta. Potom je izdjeljao savršenudršku, koja će trajati dulje i od same sjekire. Proveo je oko dvadesetminuta obavljajući glavninu posla na licu mjesta, u šumi, i jošdvadeset minuta kod kuće radeći finije prilagodbe. Savršen rad,obavljen bez ikakva mjerenja. Sve do tada, uvijek sam mislio dadržala za sjekire stižu iz trgovina alatom. Narod u Quirishariju uči putem primjera, radije nego krozobjašnjavanje. Roditelji potiču djecu da im prave društvo dok rade.Fraza »pusti tatu na miru dok radi« tamo ne postoji. Ljudi susumnjičavi prema apstraktnim konceptima. Kad se neka ideja činidoista lošom, oni će odmahujući rukom reći »Es pura teoria« [»To ječista teorija«]. Dvije ključne riječi koje su uvijek iznova izranjaletijekom razgovora bile su practica i tactica, »primjena« i »taktika« -bez sumnje stoga što su neophodne za život u šumi. Strast koju Ashaninke imaju prema praktičnome bar djelomiceobjašnjava njihovu općenitu fascinaciju industrijskomtehnologijom. Jedna od njima omiljenih tema za razgovor sa mnombila je da me ispituju kako sam napravio stvari koje posjedujem:kasete, upaljače, gumene čizme, švicarski džepni nož, baterije itd.Kad bih im odgovarao kako ih ne znam napraviti, izgledali su kaoda mi ne vjeruju. 26
  • 27. Nakon otprilike godinu dana u Quirishariju konačno samuvidio da je praktični duh mojih domaćina mnogo pouzdaniji unjihovom okružju od mog akademski formiranog razumijevanjastvarnosti. Njihovo empirijsko znanje bilo je neporecivo. No, njihovaobjašnjenja koja su se ticala podrijetla tog znanja za mene su bilanevjerojatna. Na primjer, u dvije različite prilike, Carlos i Abelardosu mi pokazali biljku koja liječi potencijalno smrtonosan ugriz zmijejergon (fer-de-lance). Promotrio sam biljku izbliza, pomislivši kakobih je u nekom trenutku možda mogao i trebati. Obojica su miobratili pozornost na par bijelih kukica koje su podsjećale naočnjake zmije, tako da biljku mogu upamtiti po tome. Pitao samCarlosa kako su otkrivene vrline biljke jergon. »Znamo to po ovimkukicama, jer je to znak koji nam priroda daje.« Ponovno sam mislio da bi, kad bi tako bilo, zapadna medicinasigurno znala za to; tim više, nisam mogao vjerovati da izmeđugmizavca i grma zbilja postoji veza, kao da neka opća inteligencijavreba nad njima i komuncira vizualnim simbolima. Meni se činiloda moji prijatelji »animisti« tek interpretiraju koincidencije uprirodi. Jednoga dana u Carlosovoj kući svjedočio sam gotovonadrealnoj sceni. Muškarac po imenu Sabino pojavio se noseći unaručju bolesno dojenče i dvije peruanske cigarete u ruci. Zamolioje Carlosa da izliječi dijete. Carlos je zapalio jednu od cigareta inekoliko puta snažno uvukao. Potom je puhnuo dim u bebu i počeoisisavati točno određeno mjesto na djetetovu trbuhu, ispljuvavajući,kako je rekao, bolest. Nakon otprilike tri minute proglasio jeproblem riješenim. Sabino mu je kićeno zahvalio i otišao. Carlos jeza njim doviknuo, spremajući drugu cigaretu iza uha: »Dođi opetkad god budeš htio«. U tom trenutku pomislio sam u sebi kako moja spremnost davjerujem ima svoje granice i kako me nitko ne može uvjeriti dacigaretni dim može liječiti bolesno dijete. Naprotiv, mislio sam kakose puhanjem dima u dijete stanje može jedino pogoršati. Nekoliko večeri kasnije, tijekom jednog od naših snimanihrazgovora, vratio sam se tom pitanju: 27
  • 28. »Kad netko obavlja liječenje, kao što si ti neki dan radio zaSabina, kako funkcionira duhan? Ako si ti taj koji puši, kako onliječi osobu koja ne puši?« »Uvijek kažem da je blagodat duhana u tome što mi pokažestvarno stanje stvari. Mogu vidjeti stvari kakve jesu. I otklanja svebolove.« »Ali kako čovjek otkrije te blagodati? Raste li duhan sam odsebe u šumi?« »Postoji mjesto, naprimjer u Napiariju, gdje rastu golemekoličine duhana.« »Gdje?« »U Pereni. Otkrili smo njegovu moć zahvaljujući ayahuasci, tojdrugoj biljci, jer mu je ona majka.« »Tko je majka, duhan ili ayahuasca?« »Ayahuasca.« »A duhan joj je dijete?« »Dijete.« »Zato što je duhan manje jak?« »Manje jak.« »Rekao si mi da i duhan i ayahuasca sadrže Boga.« »Tako je.« »I rekao si da duše vole duhan. Zašto?« »Zato što duhan ima svoju metodu, svoju jakost. On privlačimaninkarije. To je najbolji kontakt za život ljudskog bića.« »A te duše, kakve su one?« »Znam da svaka živa duša, i svaka mrtva, voli one radio-valovekoji lete zrakom«. »Gdje?« »Po zraku. To znači da ih ne vidiš, alitamo su, poput radio-valova. Kad uključiš radio možeš ih loviti. Tako je s dušama; sayahuascom ili s duhanom ih možeš vidjeti i čuti.« »A zašto kad 28
  • 29. netko sluša ayahuasqueroa dok pjeva čuje glazbu kakvu nikad niječuo, tako predivnu glazbu?« »Pa, to privlači duhove i, kao što uvijek kažem, ako čovjek otome malo bolje razmisli... [duga tišina]. To je kao kasetofon, stavišga tu, uključiš ga, i on već počne pjevati: hum, hum, hum, hum,hum. Počneš pjevati zajedno s njim, a kad pjevaš, razumiješ ih.Možeš pratiti njihovu glazbu jer čuješ njihove glasove. Tako se tojavlja, i čovjek može vidjeti, kao kad je Ruperto zadnji put pjevao.« Dok sam slušao ta objašnjenja shvatio sam da zaista nevjerujem u postojanje duhova. S moje točke gledišta duhovi su biliu najboljem slučaju metafore. S druge strane, Carlos je smatrao dasu duhovi čvrsto ukorijenjeni u materijalni svijet, da žude zaduhanom, lete poput radijskih valova i pjevaju kao kasetofon. Takoje moje držanje bilo neodređeno. U jednu ruku, želio sam shvatitišto Carlos govori, ali s druge strane, nisam to mogao uzeti ozbiljnojer u to nisam vjerovao. Tu neodlučnost pojačavalo je i ono što su ljudi govorili oduhovima; izrijekom, da kontakt s duhovima daje čovjeku moć nesamo da liječi, nego i da radi štetu. Jedne večeri pratio sam Carlosa i Ruperta do kuće trećegčovjeka, kojeg ću nazvati M. Proširio se glas da je Ruperto, koji seupravo vratio nakon osmogodišnjeg izbivanja, dobro naučio svojulekciju od Shipibo ayahuasqueroa. Sa svoje strane, M. se hvaliokako ima izvjesno iskustvo s halucinogenima i rekao je kako bi bašvolio vidjeti koliko je Ruperto dobar. M. je živio na sljemenu nevelikog brda okruženog šumom. Stiglismo do njegove kuće oko osam navečer. Nakon uobičajenedobrodošlice, sjeli smo na tlo. Ruperto je izvadio svoju bočicuavahuasce i položio je u dno ljestava koje su vodile gore na terasu,govoreći: »Tu joj je mjesto«. Onda je poslao ukrug smotanu cigaretui puhnuo dim na bocu i na M-a. U međuvremenu, Carlos me jeuhvatio za ruke i na njih puhnuo dima. Slatki miris duhana i osjetpuhanja na koži bili su vrlo ugodni. Tri mjeseca su prošla od moje prve seanse s ayahuascom.Osjećao sam opuštenost u tijelu, ali u duhu sam bio napet. Hoću li 29
  • 30. opet vidjeti strahovite zmije? Ispili smo gorku tekućinu. Činilo mi seda je Ruperto napunio moju šalicu manje nego drugima. Sjeo samu tišini. U jednom trenutku, sa zatvorenim očima, moje mi se tijeločinilo vrlo dugačkim. Ruperto je počeo pjevati. M. mu se pridružio,ali pjevajući drukčiju melodiju. Zvuk ovog neskladnog dueta bio jeočaravajući, iako je rivalstvo između dvojice pjevača nametaloodređenu napetost. Carlos je cijelo vrijeme šutio. I dalje sam osjećao mir. Osim nekoliko kaleidoskopskih slika,nisam imao nikakve osobito upečatljive vizije, niti mi se povraćalo.Počeo sam misliti kako nisam popio dovoljno ayahuasce. Kad me jeRuperto upitao jesam li »pijan«, odgovorio sam »još nisam«. Pitao mebih li želio još. Rekao sam mu da nisam siguran i da bih moždamalo pričekao. Šaptom sam upitao Carlosa što on misli. Savjetovaomi je da pričekam. Proveo sam otprilike tri sata sjedeći na podu u tami u laganohipnotičkom, ali svakako ne halucinantnom stanju svijesti. Umraku sam mogao nazrijeti jedino obrise drugih sudionika. I Carlosi M. rekli su Rupertu da jesu »pijani«. Seansa je završila prilično naglo. Carlos je ustao i s neobičnomhitnjom izjavio kako ide kući odmoriti. Digao sam se da munapravim društvo i zahvalio sam se i našem domaćinu i Rupertu,kojemu sam povjerio da sam se malo prepao ayahuasce. Rekao je:»Znam, vidio sam to kad smo došli«. Carlos i ja imali smo samo jednu baterijsku svjetiljku. Uzeo juje i vodio nas putem kroz šumu. Držao sam se blizu njega, kako bihimao koristi od svjetlosti baterije. Nakon što smo prešli otpriliketristo metara, Carlos je najednom zacvilio i počeo se grebati po listunoge iz kojeg je, kako se činilo, izvadio neku vrstu žalca. Upometnji, to što je držao medu prstima palo je na tlo. Rekao je: »Tajčovjek je besraman. Evo sad me još i gađa strelicama«. Laknulo mije kad sam čuo te riječi jer sam se uplašio da ga je ugrizla zmija, alinisam imao pojma o čemu govori. Počeo sam zapitkivati, no on meje prekinuo, govoreći: »Kasnije. Sad idemo«. Odmarširali smo donjegove kuće. 30
  • 31. Kad smo stigli, Carlos je bio vidljivo uzrujan. Konačno mi jeobjasnio da je M. ispalio jednu od svojih strelica na njega, »jer želidominirati i pokazati kako je jači«. Što se mene tiče, ostao sam u dvojbi. Kako bi netko uopćemogao naciljati majušni vršak u potpunom mraku preko tri stotinemetara šume i pogoditi u list čovjeka koji hoda ispred nekogdrugog? Bez obzira na to, Carlos je sljedećeg dana bio bolestan, a tenzijaizmeđu njega i M-a nastavila se sve do kraja mog boravka uQuirishariju. Te sumnje u čarobnjaštvo dale su maha čitavoj mrežiglasina i protuglasina koje su djelomice potkopale ozračje dobrevolje u zajednici. Kontakt s duhovima može nekome dopustiti dapronikne u medicinska svojstva biljaka i liječenje. No on takođerpruža mogućnost korištenja destruktivne energije. Premapraktičarima šamanizma, izvor znanja i moći do kojega oni dobivajupristup ima dvostruku oštricu. Pri kraju mog boravka u Quirishariju iščitavao sam svojiebilješke i napravio dugačak popis pitanja. Većina ih se ticala glavneteme mog istraživanja, no neka od njih bavila su se šamanskim imitološkim elementima koji su za mene predstavljali misterij. Ujednom od zadnjih snimljenih razgovora s Carlosom upitao sam gao tim stvarima: »Jesu li tabaquero i ayahuasquero jedno te isto?« »Isto.« »Dobro, a htio bih znati i zašto netko vidi zmije kad pijeayahuascu.« »To je zato što je majka ayahuasce zmija. Kao što možeš vidjeti,imaju isti oblik.« »Ali mislio sam da je ayahuasca majka duhana?«»To je točno.« »Pa tko je onda pravi vlasnik tih biljaka?« »Vlasnik tihbiljaka uistinu je kao Bog; to je maninkari. Oni su ti koji nampomažu. Njihova egzistencija ne poznaje ni kraj niti bolesti. Zato onikažu, kad ayahuasquero stavi glavu u mračnu sobu: Ako hoćeš dati pomognem, onda moraš dobro obaviti stvari, dat ću ti moć ne zatvoje osobne svrhe, nego za dobrobit svih. Eto, tako jasno, tu leži 31
  • 32. moć. Ona je u vjerovanju biljci da ćeš imati više života. To je put.Zato oni kažu da postoji vrlo uzan put kojim nitko ne možeputovati, čak ni uz pomoć mačete. To nije ravan put, ali ipak je put.Držim se tih riječi i onih koje kažu da istina nije na prodaju, damudrost jest za tebe, ali da se dijeli. U prijevodu, to znači da je lošeraditi posao iz toga.« Tijekom mojih zadnjih razgovora s Carlosom imao sam dojamda što više pitanja postavljam, manje razumijem njegove odgovore.Ne samo da je ayahuasca majka duhana, kao što sam već doznao,nego je majka ayahuasce zmija. Što bi to uopće moglo značiti - štodrugo nego da je majka majke duhana zmija? Napuštajući Quirishari znao sam da nisam razriješio zagonetkuhalucinogenog podrijetla ekološkog znanja Ashaninki. Učinio samdoduše najbolje što sam mogao, slušajući što ljudi govore. Stalnosam se trudio što više smanjiti smetnju koju je predstavljala mojaprisutnost kao antropologa. Nikad nisam pravio bilješke predljudima da se ne bi osjećali kao da ih špijuniram. Najčešće sampisao uvečer, ležeći na svom pokrivaču, prije spavanja.Jednostavno bih zapisao što sam radio tijekom dana i važne stvarikoje su ljudi rekli. Čak sam pokušao razmišljati o vlastitimpredrasudama, znajući kako je važno objektivirati svojobjektivirajući pogled, No, misterij je ostao netaknut. Otišao sam s čudnim osjećajem da problem više leži u mojojnesposobnosti da shvatim što su ti ljudi rekli, nego u nedovoljnostinjihovih objašnjenja. Uvijek su koristili tako jednostavne riječi. 32
  • 33. Zagonetka u Riju Krajem 1986. otišao sam kući u ruralnu Švicarsku napisatisvoju dizertaciju. Dvije godine kasnije, postavši »doktorantropologije« osjećao sam kako moram svoje ideje provesti upraksi. Pod utjecajem Ashaninki počeo sam smatrati da je praksanajnapredniji oblik teorije. Bilo mi je dosta istraživanja. Sada samhtio djelovati. Tako sam okrenuo leđa zagonetki komuniciranja sbiljem. Počeo sam raditi za Nouvelle Planete, malu švicarskuorganizaciju koja se bavi promoviranjem kulturnog razvitka uzemljama Trećeg svijeta. Godine 1989. putovao sam uzdužAmazone, vodeći razgovore s urođeničkim organizacijama iprikupljajući projekte za zakonsko priznavanje starosjedilačkihteritorija. Nakon toga sam u Europi prikupljao novac za te projekte. To mi je uzelo četiri godine. Većina projekata koje sampredstavljao pojedincima, zajednicama, građanskim udrugama,fondacijama, pa čak i vladinim organizacijama, bila je uspješnoisfinancirana i dovršena. Radeći ruku pod ruku s urođeničkim organizacijama,južnoamerički topografi i antroplozi zapravo su obavili posaopravnog ozakonjavanja zemlje. Svaka država ima drukčiji kompletzakona koji određuju zahtjeve za službeno priznavanje urođeničkihteritorija. U Peruu, primjerice, topografi moraju posjetiti i do udetalj mapirati rijeke, šume, planine, polja i sela koja koristetamošnji urođenici, a antropolozi moraju izračunati broj osoba kojenastanjuju teritorij i opisa ti njihov način života; ti se dokumentipotom registriraju pri ministarstvu poljoprivrede koje ih daljeproslijeđuje i u ime urođeničkih zajednica podnosi zahtjev zaslužbeno priznavanje zemlje. Taj zakonski temelj jamči kolektivnopravo na vlasništvo teritorija narodima koji na njemu žive, kako ječesto slučaj, već tisućljećima. Novac koji sam ja prikupljao služio je za plaće antropolozima itopografima, za njihove putne troškove u izolirane dijelove džungle,za materijale potrebne pri izradi karata te troškove praćenja 33
  • 34. dokumentacije tijekom administrativnih procesa. Najuspješniji subili projekti u peruanskim pokrajinama Putumayo, Napo iAmpiyacu, a obavila ih je AIDESEP, nacionalna udruga urođeničkihorganizacija peruanske Amazone. Unajmili su topografe iantropologe i za samo 21.525 američkih dolara uspjeli dobiti pravana gotovo šest milijuna četvornih kilometara zemlje. Dio mog posla bila su i povremena putovanja u JužnuAmeriku, posjećivanje područja koja su dobila pravni naslov teprovjeravanje računa. S obzirom na poteškoće koje urođeničkinarodi često imaju s učenjem računanja, bio sam iznenađenotkrićem da su u većini slučajeva stvari obavljene prema planovimanaznačenim u inicijalnim projektima. U Europi sam držao govore objašnjavajući zbog čega je ekološkismisleno demarkirati teritorije urođeničkih naroda amazonskedžungle, tvrdeći kako se oni sami znaju pobrinuti za njihov održivirazvoj. Isticao bih racionalnu prirodu urođeničkih poljoprivrednihtehnika kakve su polikultura i upotreba malih čistina. No, što samviše pričao, više sam shvaćao da ne govorim cijelu istinu kako samje sam razumio. Nisam govorio kako amazonski narodi tvrde da njihovopoznavanje botanike dolazi od biljkama induciranih halucinacija; isam sam pod njihovim nadzorom probao te halucinogene i mojsusret s florescentnim zmijama modificirao je način na kojipromatram stvarnost. Tijekom halucinacija naučio sam važne stvari- da sam samo čovjek, na primjer, i da sam intimno povezan sdrugim oblicima života, i da je prava stvarnost daleko složenija negošto nas naše oči navode da vjerujemo. Nisam govorio o tim stvarima jer sam se bojao da me ljudi nećeshvatiti ozbiljno. U tom trenutku, »biti ozbiljno shvaćen« imalo je više veze sučinkovitošću u prikupljanju novca, nego sa strahom oddiskreditiranja moje akademske karijere. U lipnju 1992. otišao sam u Rio sudjelovati na svjetskojkonferenciji o razvitku i okolišu. Na Zemaljskom summitu, kako seto nazivalo, svi su najednom postali svjesni ekološkoga znanja 34
  • 35. urođeničkih naroda. Svjetske vlade spominjale su ga u svakomsporazumu koji su potpisivale; kozmetičke i farmaceutskekompanije govorile su o tržišnom plasmanu prirodnih proizvodaurođeničkih naroda po »pravičnim« cijenama. U međuvremenu,etnobotaničari i antropolozi iznijeli su impresivne brojke koje seodnose na prava na intelektualno vlasništvo urođeničkih naroda:74 % lijekova biljnog podrijetla u modernoj farmakopeji prva suotkrila »tradicionalna« društva; do danas je manje od dva posto svihbiljnih vrsta do kraja testirano u laboratorijima, a velika većina odpreostalih 98 posto nalazi se u tropskim šumama; Amazona sadržipolovicu od svih biljnih vrsta koje postoje na Zemlji; i tako dalje. U Riju su se industrijski i politički svjetovi naprosto počeliosvještavati u vezi s ekonomskim potencijalima tropskih biljaka.Biotehnologija 80-ih otvorila je nove mogućnosti eksploatiranjaprirodnih resursa. Bioraznolikost tropskih šuma odjednom jepočela predstavljati basnoslovan izvor neiskorištenog blaga, no bezbotaničkog znanja starosjedilačkih naroda biotehnolozi bi biliprinuđeni naslijepo testirati medicinska svojstva nekih, kako jeprocijenjeno, 250.000 svjetskih biljnih vrsta. Svoje stajalište o tom pitanju urodenički narodi obznanili sutijekom vlastite konferencije koja se održala u okolici Rija tjedandana prije službenog summita. Slijedeći vodstvo amazonskihdelegata, proglasili su svoje protivljenje Konvenciji o bioraznolikostikoju su se vlade spremale potpisati, jer su joj manjkali konkretnimehanizmi kojima bi im se jamčila naknada za njihovo botaničkoznanje. Predstavnici Amazone svoje su stajalište temeljili naiskustvu: farmaceutske kompanije imaju čitavu povijest odlazaka uAmazonu po uzorke urođeničkih lijekova i čitavu povijest povratakau svoje laboratorije gdje bi ih sintetizirali i patentirali aktivnesastojke ne ostavljajući ništa onima koji su ih izvorno otkrili. Curare je najpoznatiji primjer tog tipa krađe. Nekolikotisućljeća unatrag, amazonski lovci su ovu supstancu kojaparalizira mišiće razvili u otrov za puhaljke. On ubija životinje koježive na drveću ne trujući im pritom meso, nego ih tjera da otpustestisak i padnu na zemlju. Majmuni, pogođeni neotrovnomstrelicom, često omotaju rep oko grana i umru daleko od strijelčeva 35
  • 36. domašaja. Tijekom 40-ih godina prošlog stoljeća znanstvenici suotkrili da curare u velikoj mjeri olakšava kirurške zahvate na torzu ivitalnim organima, jer ometa živčane impulse i opušta ukupnomišićje, uključujući i respiratornu muskulaturu. Kemičari susintetizirali derivate biljne mješavine modificirajući molekularnustrukturu jednog od njezinih aktivnih sastojaka. Anesteziolozi koji»kurariziraju« svoje pacijente koriste danas samo sintetičke smjese.U cjelokupnom procesu svi su dobili naknadu za svoj rad, svi osimonih koji su razvili originalni proizvod. Znanstvenici najčešće propuštaju priznati da bi »Indijanci izkamenog doba« mogli bilo što razviti. Prema uobičajenoj teoriji,Indijanci su nasumičnim eksperimentiranjem nabasali na korisneprirodne molekule. U slučaju curarea, to objašnjenje ne čini sevjerojatnim. Postoji 40 vrsta curarea u Amazoni, napravljenog od 70biljnih vrsta. Ona vrsta koja se koristi u modernoj medicini dolazi izZapadne Amazone. Da bi se proizvela, potrebno je kombiniratinekoliko biljaka i kuhati ih 72 sata, izbjegavajući pritom mirisna alismrtonosna isparenja koja ispušta juha. Finalni proizvod je pasta,potpuno neaktivna sve dok se ne injektira pod kožu. Progutana nedaje nikakav učinak. Teško je uvidjeti na koji bi način itko nabasaona taj recept nasumičnim eksperimentiranjem. Pored toga, kako bi lovci u tropskoj šumi, kojima je u interesuočuvanje kakvoće mesa, uopće pomislili na intravenoznu otopinu?Kad netko upita te ljude o otkriću curarea, oni uglavnom beziznimke odgovaraju da je mitskog podrijetla. Tukano Indijanci izkolumbijske Amazone kažu da je stvoritelj svemira izumio curare idao im ga. Etnobotaničari u Riju često su navodili primjer curarea da bidemonstrirali kako je znanje amazonskih naroda već značajnopridonijelo razvitku medicinske znanosti. Diskutirali su i o drugimbiljkama urođeničke farmakopeje koje su tek nedavno počelezanimati znanstvenike: ekstrakt grma Philocarpus jaborandi kojikoriste Kayapo i Guajajara nedavno je pretvoren u lijek za glaukom,u okrilju multinacionalne farmaceutske kompanije Merck, koja jetakođer ponudila i novi antikoagulant temeljen na tikiuba biljcinaroda Uru-eu-Wau-Wau. Voćka Couroupita guienensis koju 36
  • 37. Achuariji koriste za tretiranje gljivičnih oboljenja i lišće lozeAristolochia koje Tirioi kuhaju kao čaj protiv bolova u trbuhutakođer su privukli pažnju, zajedno s mnogim drugimneidentificiranim biljkama koje amazonski urođenici koriste zaliječenje kožnih ozljeda, proljeva, zmijskih ugriza i slično. Na Zemaljskom summitu svi su govorili o ekološkom znanjuurođeničkih naroda, no zasigurno nitko nije spominjao njegovodjelomice halucinatorno podrijetlo, o kojem svjedoče samiurođenici. Mora se priznati da većina antropologa i etnobotaničaranije ni znala za to, ali čak ni oni koji su znali nisu rekli ništa,vjerojatno zato što nema načina da se takvo što kaže, a dagovornika shvate ozbiljno. Kolege bi mogle pitati: »Vi mislite daIndijanci tvrde kako dobivaju molekularno provjerljive informacijeod svojih halucinacija? Ne shvaćate ih valjda doslovno, zar ne?«. Išto bi im čovjek odgovorio? Istina je da ne koriste svi urođenički narodi na svijetuhalucinogeno bilje. Čak i u Amazoni postoje oblici šamanizmatemeljeni na tehnikama drugačijim od uzimanja halucinogena, ali uZapadnoj Amazoni, koja uključuje peruanski, ekvadorski ikolumbijski dio Amazone, teško je pronači kulturu koja ne korističitav arsenal psihoaktivnog bilja. Prema popisu, u ZapadnojAmazoni postoje 72 kulture koje koriste ayahuascu. Richard Evans Schultes, najistaknutiji etnobotaničar 20.stoljeća, piše o iscjeliteljima iz određene regije Zapadne Amazonekoju on smatra jednim od središta zapadnoamazonskogšamanizma: »Liječnici iz plemena Kamsa i Inga iz doline Sibundoyposjeduju neobično veliko znanje o ljekovitom i otrovnom bilju...Jedan od najpriznatijih je Salvador Chindoy, koji inzistira na tomeda su ga njegovu znanju o medicinskim svojstvima biljaka naučilesame biljke, putem halucinacija koje je iskusio tijekom svogdugogodišnjeg iskustva u liječenju«. Schultes ne govori ništa više o halucinatornom podrijetlubotaničke ekspertize amazonskih naroda, jer se tu i ne može rećiništa što ne bi proturiječilo dvama fundamentalnim principimazapadnoga znanja. 37
  • 38. Prvo, halucinacije ne mogu biti izvor pravih informacija, budućida se držati ih takvima po definiciji smatra psihozom. Zapadnaznanost halucinacije smatra u najboljem slučaju iluzijama, unajgorem morbidnim fenomenom. Drugo, biljke ne komuniciraju poput ljudi. Znanstvene teorije okomunikaciji tvrde da samo ljudska bića koriste apstraktne simbolekao što su riječi i slike te da biljke ne prosljeđuju informacije uobliku mentalnih slika. Za znanost, izvor halucinacija je ljudskimozak, a neke molekule sadržane u psihoaktivnim biljkama moguga jedino potaknuti na haluciniranje. U Riju sam tek shvatio koliki su razmjeri dileme koju postavljahalucinatorno znanje urođeničkih naroda. S jedne strane, njegovirezultati empirijski su potvrđeni i koriste se u farmaceutskojindustriji; s druge strane o njegovu se podrijetlu ne možeznanstveno raspravljati jer ono proturiječi aksiomima zapadneznanosti. Kada sam shvatio da je enigma o biljnoj komunikaciji slijepatočka znanosti, osjetio sam poziv da započnem jedno dubljeistraživanje te teme. Tim više, misterij biljne komunikacije nosiosam u sebi još od boravka kod Ashaninki, a znao sam daistraživanja kontradikcija u znanosti često poluče plodne rezultate.Konačno, činilo mi se da uspostavljanje ozbiljnog dijaloga o ekologijii botanici s urođeničkim narodima zahtijeva da se to pitanjepostavi. Nakon Rija znao sam da želim napisati knjigu o toj temi. Mojaprvotna zamisao bila je jednostavno imenovati zagonetku iuspostaviti istraživačku kartu sljedeće slijepe ulice ili paradoksa:mi možemo koristiti njihovo znanje, ali čim se dotaknemo pitanjanjegova podrijetla moramo mu okrenuti leđa. Pijući ayahuascu u Quirishariju zašao sam iza znaka na kojempiše »dosegnuli ste granice znanosti« i otkrio iracionalan isubjektivan teritorij, zastrašujuć, ali i prepun informacija. Znaosam tako da slijepa ulica ima prolaz koji je inače skrivenracionalnom pogledu i koji vodi u svijet iznenađujuće moći. 38
  • 39. Međutim, ni u jednom trenutku nisam zamišljao da moguriješiti zagonetku. Bio sam uvjeren da imam posla s esencijalnoparadoksalnim fenomenom za kojeg rješenja ni nema. 39
  • 40. Defokusiranje Dvanaest mjeseci nakon konferencije u Riju izdavač je prihvatiomoj prijedlog za knjigu o amazonskom šamanizmu i ekologiji.Namjeravao sam je nazvati Ekološke halucinacije. Nekoliko mjesecikasnije moj mi je poslodavac dopustio da dio svog radnog vremenaprovodim radeći na knjizi. Pripremio sam se na istraživanje zagonetke komunikacijebiljaka. Ali odakle bih trebao početi? Moj prvi impuls bio bi da se vratim u peruansku Amazonu iprovedem neko vrijeme s ayahuasqueroima. Međutim, moj život sepromijenio. Nisam više bio antropolog koji slobodno luta, već otacdvoje male djece. Nije bilo druge nego da svoje istraživanje vodim izureda i obližnje knjižnice, umjesto iz šuma u Peruu. Započeo sam iščitavajući iznova svoje bilješke s terena itranskripte intervjua s Carlosom Perezom Shuma. Osobitu pažnjuobratio sam neobičnim odlomcima koje sam ispustio iz svojih teza.Potom, imajući u vidu da je pisanje nastavak razmišljanja, skiciraosam preliminarnu verziju prvog poglavlja o svom dolasku uQuirishari i mog prvog iskustva s ayahuascom. Tijekom tog zadubljivanja u misteriozne trenutke iz svojeprošlosti počeo sam razmišljati o onome što je govorio Carlos. Štoako ga shvatim doslovno? Što ako jest istina da priroda govori uznakovima i da se tajna razumijevanja njezinog jezika sastoji uprimjećivanju sličnosti u vanjštini ili u obliku? Svidjela mi se taideja i odlučio sam pročitati antropološke tekstove o šamanizmuobraćajući pažnju ne samo na njihov sadržaj nego i na njihov stil.Na zid svog ureda zalijepio sam bilješku: »Promatraj OBLIKE«. Dok sam se u mislima ponovno vraćao svom boravku uQuirishariju, jedna stvar mi je postala jasna. Svaki put kad samsumnjao u objašnjenje nekog od svojih konzultanata, mojerazumijevanje načina na koji Ashaninke gledaju stvarnost bilo jezapriječeno. Naprotiv, u rijetkim prilikama kad mi je polazilo zarukom utišati vlastite sumnje, moje razumijevanje lokalne 40
  • 41. stvarnosti bi raslo - kao da ponekad čovjek mora vjerovati u redkako bi ga vidio, umjesto da bude obrnuto. Taj me je uvid naveo na odluku kako bi sada, kad pokušavammapirati slijepu ulicu halucinatornog znanja, bilo korisno ne samopostaviti mu granice s racionalnog gledišta, nego i suspregnutinevjericu te s jednakom ozbiljnošću, na drugoj strani očiglednogćorsokaka, zabilježiti glavne crte primjedbi ayahuasqueroa. Čitao sam tjednima. Počeo sam osvježavati sjećanje i prečitavatiglavne antropološke tekstove kao i novije tekstove s tog područja,one koji imaju samokritičku žicu. Tad sam počeo gutati literaturu ošamanizmu, koja je za mene bila nova. Nisam toliko čitao još odispita na doktorskom studiju prije devet godina i bio mi je užitakponovno otkrivati tu potpuno apstraktnu razinu stvarnosti. Sentuzijazmom kakvog nikad nisam imao na sveučilištu napraviosam stotine stranica bilješki koje sam potom kategorizirao. U petom mjesecu istraživanja, moja supruga i ja posjetili smoprijatelja koji nam je tijekom te večeri pokazao knjigu sa šarenim»trodimenzionalnim slikama«, sastavljenim od na prvi pogledkaotičnih točkica. Da bi vidio kako se iz mutnog pojavljuje čvrsta i»3-D« slika, čovjek mora defokusirati pogled. »Neka ti oči buduuprte kao da zuriš kroz knjigu ne gledajući je«, rekla mi je našadomaćica. »Opusti se u tom magličastom stanju i malo se strpi.«Nakon nekoliko pokušaja i kao nekom magijom, izvanredno dubokstereogram iskočio je iz stranice koju sam držao pred sobom.Prikazivao je dupina koji skače iz valova. U trenutku kad sam seopet normalno fokusirao na stranicu, delfin je nestao, zajedno svalovima ispred i iza sebe, i sve što sam mogao vidjeti bile su opetzbrkane točke. To me iskustvo podsjetilo na Bourdieuovu frazu »objektiviranjanečije objektivirajuće veze«, što je drugi način da se kaže »postatisvjestan vlastitog pogleda«. Upravo to čovjek treba učiniti kako bividio stereogram. To me je navelo na pomisao da sam vjerojatnonezadovoljan antropološkim proučavanjem šamanizma zbog nužnofokusirane perspektive akademskih antropologa, koji ne uspijevajuzahvatiti fenomen šamanizma jednako kao što normalan pogled ne 41
  • 42. uspijeva vidjeti »trodimenzionalne slike«. Je li to možda način da sepogled opusti i da se šamanizam vidi jasnije? Tijekom sljedećih tjedana nastavio sam čitati, istodobnopokušavajući opustiti svoj pogled i pažnju obratili jednako na Stilteksta, kao i na njegov sadržaj. Onda sam počeo pisatipreliminarnu verziju drugog poglavlja o antropologiji i šamanizmu.Jednog popodneva, dok sam pisao, odjednom mi se pred očimaukazala čvrsta slika kako se pojavljuje iz zbrke, kao kodstereograma: većina antropologa koja se bavila proučavanjemšamanizma vidjela je jedino vlastitu sjenu. To se ticalo onog oshizofreniji, o kreatorima reda, o majstorima za sve i tvorcimakaosa. Kako sam bio siguran da je enigma halucinatornog znanja tekočigledna slijepa ulica, i kako sam se trudio suspregnuti nevjericu,počeo sam se pitati hoću li nakon svega uopće biti u stanju iznaćikakvo rješenje. Prolaz koji vodi u šamanski svijet sigurno je skrivenod normalnog pogleda, no možda postoji način da ga se obuhvatistereoskopski... Razmišljajući tako, shvatio sam da se halucinacije koje samvidio u Quirishariju također mogu opisati kao trodimenzionalneslike nevidljive normalnom pogledu. Prema mojim Ashaninkaprijateljima, izlaz iz slijepe ulice moguć je upravo postizanjemhalucinantnog stanja svijesti. Za njih nema fundamentalnekontradikcije između praktične stvarnosti njihova života u šumi inevidljivog i iracionalnog svijeta ayahuasqueroa. Naprotiv, upravosvojim kretanjem natrag i naprijed između tih dviju razina čovjekmože izvući korisno i potvrdljivo znanje koje se drukčije ne možedosegnuti. To mi je bio dokaz da je moguće uskladiti ova dvaočigledno različita svijeta. Osjećao sam također da moram unaprijediti vlastitu vještinudefokusiranja ukoliko želim postići nekakav uspjeh. Stanujemnedaleko od dvorca koji je pripadao obitelji Arhtura Conana Doylea,autora romana o Sherlocku Holmesu. Tijekom svoje mladosti čestosam se divio »zaobilaznim« metodama poznatog detektiva, koji bi sezaključavao u svoj ured i svirao na violini disonantne tonove dodugo u noć - da bi se potom pojavio s ključem misterija. U hladnim 42
  • 43. maglama švicarskog platoa, počeo sam slijediti Holmesov primjer.Čim bi djeca otišla na spavanje, odlazio bih dolje u svoj ured ihvatao se posla s hipnotički disonantnom glazbom koja je svirala upodlozi. U nekim bih večerima išao i dalje. S obzirom da šetnja olakšavarazmišljanje, obukao bih se toplo i otišao lutati sa svojimkasetofonom po maglovitoj tami. Dok su mi društvo pravili tekritmični udarci vlastitih cipela, naglas bih razmišljao o svimzamislivim rješenjima zagonetke koja me je počela opsjedati.Sljedećeg dana prepisivao bih te nebulozne solilokvije tražeći noveperspektive. Neki odlomci doista su mi pomogli da shvatim kamo topokušavam otići: »Moraš defokusirati svoj pogled kao da želišpogledom istodobno obuhvatiti znanost i vizije urođenika. Tada ćenjihovo zajedničko tlo izroniti u obli ku stereograma...« Moj društveni život više nije postojao. Osim nekolikopopodnevnih sati koje sam provodio s djecom, svo vrijeme samprovodio čitajući i razmišljajući. Moja žena je počela govoriti da samodsutan čak i kad sam u sobi. Bila je u pravu, a ja je nisam mogaočuti jer sam bio opsjednut. Što sam više napredovao u ovojneobičnoj metodi, tim se svježijim činio trag koji pratim. Tijekom nekoliko mjeseci prošao sam znanstvenu literaturu ohalucinogenima i njihovom pretpostavljenom učinku na ljudskimozak. Evo činjenice do koje sam došao tijekom čitanja: mi ne znamokako funkcionira naš vizualni sustav. Dok čitate ove riječi, vi nevidite doista tintu, papir, svoje ruke, okolinu, nego unutarnju itrodimenzionalnu sliku koja ih gotovo točno reproducira i koja vamje konstruirana u mozgu. Fotoni koji se odbijaju od ove stranicepogađaju retinu vaših očiju, koja ih pretvara u elektrokemijskuinformaciju; optički živac prenosi tu informaciju do vizualnogkorteksa u stražnjem dijelu glave, gdje slapovima slična mrežaživčanih stanica razdvaja ulazne signale u kategorije (oblik, boja,pokret, dubina, itd.). Način na koji mozak uspijeva objediniti tajzbir kategoriziranih informacija u koherentnu sliku još uvijek jemisterij. To ujedno znači da je neurološki temelj svijestinepoznanica. 43
  • 44. Ako nam nije poznato na koji način vidimo realne objekte kojisu pred nama, još manje nam je jasno kako percipiramo ono štočak i nije tu. Kad osoba halucinira, tada ne postoji vanjski izvorvizualne stimulacije, što je naravno i razlog zbog kojeg kamera nehvata halucinantne slike. Začudo, i uz svega nekoliko iznimki, te bazične činjenice nespominju se u tisućama znanstvenih studija o halucinacijama; uknjigama s naslovima poput Podrijetlo i mehanizmi halucinacija,stručnjaci pružaju djelomične i uglavnom hipotetične odgovore kojeformuliraju kompliciranim terminima, ostavljajući utisak da supostigli objektivnu istinitost ili im je ona nadomak ruke. Neurološki putevi halucinogena shvaćeni su potpunije negomehanizmi halucinacija. Tijekom 50-ih istraživači su otkrili dakemijski sastav većine halucinogena blisko nalikuje sastavuserotonina, hormona kojeg proizvodi ljudski mozak i koristi ga kaonositelja poruke između moždanih stanica. Postavili su hipotezu dahalucinogeni djeluju na svijest uklapajući se u iste cerebralnereceptore kao serotonin, »poput sličnih ključeva koji pristaju u istubravu«. LSD, sintetski spoj nepoznat u prirodi, nema isti profil kaoorganske molekule poput dimetiltriptamina ili psilocibina. Bezobzira na to, velika većina kliničkih istraživanja fokusirala se naLSD, koji se smatra najmoćnijim halucinogenom, budući da se već50-milijuntinom grama postiže učinak. Serotonin (hormon) Psilocibin psilocin (organski halucinogen) Dušik, Dušik- Dimetiltriptamin (organski halucinogen i hormon) LSD (anorganski halucinogen) 44
  • 45. U drugoj polovici 60-ih godina halucinogeni su postali ilegalni uzapadnom svijetu. Ubrzo potom, znanstvene studije tih supstanci,koje su tijekom prethodne dvije dekade bile toliko plodne, službenosu obustavljene. Ironično je da je baš u to vrijeme nekolicinaznanstvenika istaknula kako, prema striktnim znanstvenimkriterijima, LSD najčešće ne inducira istinske halucinacije prikojima se slike brkaju sa stvarnošću. Ljudi pod utjecajem LSD-agotovo uvijek znaju da su vizualne distorzije ili slapovi točkica i bojakoje vide nestvarni te da ih vide zahvaljujući djelovanjupsihodeličnog agensa. U tom smislu, LSD je »pseudo-halucinogen«. Tako se znanstvene studije halucinogena u najvećem dijelufokusiraju na proizvod koji nije pravi halucinogen; istraživači suzapostavili prirodne supstance koje su tisućama godina koristilestotine ljudi, u korist sintetičke smjese izumljene u laboratoriju 20.stoljeća. Godine 1979. otkriveno je da ljudski mozak, po svemu sudeći,luči dimetiltriptamin - koji je također jedan od aktivnih sastojakaayahuasce. Ova supstanca proizvodi istinske halucinacije prikojima je normalna stvarnost uvjerljivo zamijenjena vizijama, kakvesu primjerice gigantske zmije kojima se čovjek ponizno ispričavakad mora preko njih prekoračiti. Nažalost, znanstvena istraživanjadimetiltriptamina su rijetka. Do danas, klinička proučavanjanjegovog efekta na »normalna« ljudska bića mogu se nabrojati naprste jedne ruke. Dok sam ja čitao, godišnja doba su se mijenjala. Zima je nagloustupila mjesto proljeću i dani su postali dulji. Upravo sam proveopunih šest mjeseci fokusirajući se na ono što su napisali drugi. Sadsam osjećao kako je vrijeme za malu pauzu, nakon koje ću početipisati knjigu. U nastojanju da maksimalno iskoristim prve draži toplogvremena, uzeo sam slobodan dan i otišao šetati sa svojimkasetofonom po parku prirode. Pupoljci su se počeli otvarati, izvorisu posvuda bujali, i nadao sam se da će tako biti i s mojim idejama. 45
  • 46. Postalo mi je jasno da ayahuasqueroi u svojim vizijama nekakodobivaju pristup provjerljivim informacijama o svojstvima biljaka.Zbog toga, razmišljao sam, enigma halucinatornog znanja može sesvesti na jedno pitanje: dolazi li ta informacija iznutra, iz ljudskogmozga, kako bi to htjelo znanstveno gledište, ili iz vanjskog svijetabiljaka, kao što tvrde šamani? Oba ova gledišta, čini se, pokazuju i prednosti i mane. S jednestrane, sličnost između molekularnih profila prirodnihhalucinogena i serotonina čini se da dobro i točno pokazuje kakoove supstance djeluju poput ključeva koji pristaju u istu bravuunutar mozga. Međutim, ne mogu se složiti sa znanstvenimstajalištem prema kojemu su halucinacije tek otpuštanje slikapohranjenih u pretincima podsvjesne memorije. Bio sam uvjeren dagoleme florescentne zmije koje sam vidio zahvaljujući ayahuasci nina koji način ne korespondiraju ičemu o čemu bih ja mogao čak isanjati, pa ni u najekstremnijim noćnim morama. Nadalje, brzina ičvrstoća nekih halucinatornih slika u mnogo je stupnjevanadmašivala i najbolje rock spotove, a znao sam da ih ja sam ni ukojem slučaju ne bih mogao projicirati. S druge strane, otkrio samda postaje sve jednostavnije suspregnuti nevjericu i smatratiurođeničko gledište potencijalno ispravnim. Naposljetku, bilo jetoliko pukotina i kontradikcija u znanstvenom poznavanjuhalucinogena, koje se isprva činilo tako pouzdanim: znanstvenici neznaju na koji način te supstance utječu na našu svijest, niti suizučavali prave halucinogene u bilo kojem smislu. Više mi se niječinilo nerazumnim smatrati da informacije o molekularnom sastavubilja dolaze od biljaka samih, kako su tvrdili ayahuasqueroi,Međutim, nisam uspijevao uvidjeti kako bi to konkretnofunkcioniralo. S tim mislima na pameti prekinuo sam svoju šetnju i sjeo natlo, naslonivši leđa na veliko drvo. Onda sam pokušao ući ukomunikaciju s njim. Sklopio sam oči i udisao vlažni biljni miris izzraka. Čekao sam da mi oblik komunikacije iskrsne na mentalnomekranu, no završio sam ne doživljavajući ništa više od ugodnogosjećaja uronjenosti u osunčanu i plodnu prirodu. 46
  • 47. Desetak minuta kasnije ustao sam i nastavio hodati. Odjednomsu mi se misli opet okrenule stereogramima. Možda bih odgovormogao naći promatrajući iz obje perspektive istodobno, s jednimokom na znanosti i drugim na šamanizmu. Rješenje će se prematome sastojati u postavljanju pitanja na drukčiji način: nije upitanju je li izvor halucinacija unutarnji ili vanjski, nego ushvaćanju da može biti oboje u isto vrijeme. Nisam mogao nazrijetikako će ta ideja funkcionirati u praksi, ali sviđala mi se jer je miriladvije očigledno nespojive točke gledišta. Puteljak po kojem sam išao vodio je do kristalnog slapa koji jeizbijao iz vapnenačke stijene. Voda je bila puna mjehurića i imalaokus šampanjca. Sljedećeg dana u ured sam se vratio obnovljene energije. Svešto trebam napraviti je klasificirati svoje bilješke o amazonskomšamanizmu i mogu početi pisati. No, prije nego što se uhvatim togzadatka, odlučio sam provesti dan prelistavajući nasumice, po milojvolji, kroz gomilu članaka i bilježaka koje sam nakupio tijekommjeseci. Čitajući literaturu o amazonskom šamanizmu primijetio samda je osobno iskustvo antropologa s urođeničkim halucinogenimapredstavljalo sivu zonu. Dobro sam znao za taj problem, i sam samga zaobilazio u vlastitim napisima. Jedna od kategorija u mojimbilješkama uz čitanje zvala se »Antropolozi i ayahuasca«. Pogledaosam karticu koja se odnosila na tu kategoriju, a koju sam ispuniotijekom svog istraživanja, te zabilježio da je prvi subjektivni opisiskustva nekog antropologa s ayahuascom objavljen 1968., dok jenekoliko botaničara opisalo slična iskustva otprilike stotinu godinaranije. Antropolog o kojem je riječ bio je Michael Harner. Usredakademskog članka posvetio je deset redaka svom osobnomiskustvu: »Nekoliko sati nakon ispijanja napitka zatekao sam se,iako budan, u svijetu koji je doslovce nadilazio moje najluđe snove.Susreo sam ljude s ptičjim glavama, kao i zmajolike spodobe kojesu mi objasnile kako su one istinski bogovi ovoga svijeta. I drugiduhovi pomagači pružili su mi svoje usluge u pokušaju leta u 47
  • 48. daleke predjele galaksije. Prebačen u trans u kojem se nadnaravnočini prirodnim, shvatio sam da su antropolozi, uključujući i mene,temeljito podcijenili značaj droga na oblikovanje urođeničkeideologije«. Michael Harner je već zarana postigao zavidnu karijeru, držaoje predavanja na uglednim sveučilištima i uređivao knjigu ošamanizmu za Oxford University Press. Kasnije mu je, međutim,priličan broj kolega okrenuo leđa, nakon što je objavio popularnipriručnik o seriji šamanskih tehnika temeljenih na vizualizaciji iupotrebi bubnjeva. Jedan antropolog nazvao je to »projektom kojizavrijeđuje kritiku s obzirom na potpuno neznanje M. Harnera ošamanizmu«. Ukratko, Harnerov rad općenito je diskreditiran. Moram priznati da sam i ja bio usvojio neke od tih predrasuda.Na početku svog istraživanja na brzinu sam preletio kroz Harnerovpriručnik, bilježeći jedino da prvo poglavlje sadrži detaljan opisnjegovog prvog iskustva s ayahuascom, koje je ovaj put zauzelodeset stranica umjesto deset redaka. U biti, nisam baš obratioosobitu pažnju njegovu sadržaju. Tako sam, za svoj gušt i iz znatiželje, odlučio ponovno proćikroz Harnerovu priču. Upravo tijekom čitanja te doslovnofantastične pripovijesti nabasao sam na ključno rješenje koje ćepromijeniti tijek moje istrage. Harner objašnjava kako je u ranim 60-im godinama 20. stoljećaotišao u peruansku Amazonu proučavati kulturu ConiboIndijanaca. Nakon što je za otprilike godinu dana postigao malennapredak u razumijevanju njihovog religijskog sustava, jedanConibo mu je rekao da, ukoliko zbilja želi nešto naučiti, mora popitiayahuascu. Harner je pristao, ne bez straha, jer su ga ljudi biliupozorili da je to iskustvo zastrašujuće. Sljedeće večeri, podstrogim nadzorom njegovih urođeničkih prijatelja, popio je količinukoja bi odgovarala trećini boce. Nakon nekoliko minuta zatekao sekako propada u svijet istinskih halucinacija. Stigavši u nebeskušpilju gdje je »nadnaravni karneval demona« bio u punom zamahu,vidio je dva neobična broda kako plutaju kroz zrak koji se sklapaou oblik »velikog, zmajolikog pramca, ne bez sličnosti s pramcemvikinškog broda«. Na palubi je mogao nazrijeti golemi broj ljudi s 48
  • 49. glavama plavih šojki i s ljudskim tijelima, »ne bez sličnosti spticolikim bogovima s grobnih slika drevnih Egipćana«. Nakon višekratnih epizoda, predugačkih da bi se opisale ovdje,Hamer je postao uvjeren kako umire. Pokušao je zazvati svojeConibo prijatelje da mu daju protuotrov, ali nije mu polazilo zarukom izustiti ni riječ. Tada je vidio kako njegove vizije izlaze iz»gigantskih reptiloidnih bića« koja počivaju u najdubljim dubinamanjegova mozga. Ta bića počela su pred njegovim očima projiciratiscene, obavještavajući ga da su te informacije rezervirane zaumiruće i mrtve: »Prvo su mi pokazali planet Zemlju kako jeizgledao eonima ranije, prije no što je na njemu bilo ikakvog života.Vidio sam ocean, jalovu zemlju pa blistavo plavo nebo. Tad su sneba pale crne točkice, stotine njih, i preda mnom sletjele naneplodni krajolik. Mogao sam vidjeti da su točke zapravo velike,sjajne, crne kreature s kratkim krilima, kao u pterodaktila, i svelikim kitolikim tijelima... Objasnile su mi, nekom vrstomtelepatije, da su doletjele odnekud iz svemira. Došle su na planetZemlju kako bi pobjegle od neprijatelja. Spodobe su mi ondapokazale da umiju stvoriti život na planetu, kako bi se sakrile umnoštvu oblika i tako prikrile svoju prisutnost. Ispred mene,beskonačno mnoštvo biljnih i životinjskih vrsta i podvrsta - stotinemilijuna godina razvoja odigralo se u takvom razmjeru i s takvomživošću kakve je nemoguće opisati. Shvatio sam da su zmajolikabića tako skrivena unutar svakog oblika života, uključujući ičovjeka«. Na ovom mjestu njegove pripovijesti, Harner stavlja u bilješkuna dnu stranice: »U retrospekciji, čovjek bi rekao da su bili poputDNK, iako u to vrijeme, 1961. godine, ja nisam znao ništa o DNK«. Zastao sam. Ranije nisam primijetio ovu bilješku. Svakako dapostoji DNK unutar ljudskog mozga, baš kao i u vanjskom svijetubiljaka, budući da je molekula života koja sadrži genetskuinformaciju jednaka za sve žive vrste. DNK se tako može smatratiizvorom informacije koja je istovremeno vanjska i unutarnja -drugim riječima, upravo ono što sam pokušavao zamislitiprethodnog dana u šumi. 49

Related Documents